SIJEČANJSKA sportska groznica je i službeno iza nas. Hrvati su ove godine nešto kasnije u ormare pospremili svoje navijačke rekvizite, dresove i šešire. Na europsku broncu u rukometu ove godine se nadovezala i prva medalja ikad za Hrvatsku u futsalu.
Dečki koji već godinama igraju za reprezentaciju, najveće svjetske klubove i hrvatske klubove u Ligi prvaka sada su prvi put došli u centar nacionalne pažnje. Riječ je o uspjehu koji je iznenadio sve osim onih koji futsal godinama prate. Europska medalja za Hrvatsku je sve osim slučajna.
Svi igrači hrvatske reprezentacije produkt su rada domaćih klubova, koji su sve do relativno nedavno redom funkcionirali tako da žive od danas do sutra, s vrlo upitnom podrškom lokalne samouprave i s neupitnim izostankom podrške hrvatskih nogometnih institucija.
Detaljno smo pisali kako se hrvatski futsal uspješno izvukao iz tog ćumeza - prije svega kontinuiranim radom, stvaranjem igrača, povezivanjem sa svojim zajednicama, a onda i sve boljim brendiranjem sporta.
U teškim, a na prvu i nemogućim uvjetima, Hrvatska je stvorila igrače koji su nacionalnu ligu doveli do pozicije pete najbolje u Europi. Dobro - tu je pomogla i činjenica da je ruska liga isključena iz UEFA-inih natjecanja, ali Hrvatska je tri sezone zaredom imala čak dva predstavnika u Ligi prvaka.
Tamo su prilično redovito prolazili prvu fazu i dolazili do okršaja za final four gdje su, barem zasad, budžeti španjolskih, portugalskih i kazakhstanskih klubova razlika koja se nije uspjela nadoknaditi.
Futsal liga je već godinama najzanimljivija i najizjednačenija u Hrvatskoj. Daleko je to od starih prvenstvenih izdanja gdje su najbolji igrači bili koncentrirani u nekoliko klubova. Manje sredine već godinama proizvode igrače.
Dugo su bez ikakve pomoći i o svojem trošku organizirali turnire na kojima su im davali natjecateljski podražaj. Najbolje futsal akademije danas broje nekoliko stotina djece, imaju sve kategorije i trenere koji su odgojeni u futsalu i kroz njega.
Sport čija se kultura nekad poistovjećivala s turnirima koje ima svako selo i kvart sada ima kvalitetnu i organiziranu ligu koja je, mnogi će reći, najpraćeniji dvoranski proizvod u čitavoj zemlji. Ono što je futsalu falilo je pojavnost.
Iskra koja će osvojiti publiku onako kako su Balić i Metličić 2003. natjerali nekoliko tisuća klinaca da se upišu na rukomet i da u njima vide svoje idole. Simbolika je htjela da djeca kojima je Matija Capar bio uzor, trener i suigrač u Ljubljani kao muškarci s njegovim dresom u prvom planu ispune san koji je i Capi sanjao.
Možda je uspjeh reprezentacije upravo ta iskra koja fali da futsal dobije više pažnje. A, ako to i ne bude slučaj, nije smak svijeta. Futsal u Hrvatskoj ne živi od pažnje medija i svenacionalne pozornosti samo kad igra reprezentacija.
Futsal nije sport koji će živjeti od siječnja do siječnja. Dvorane u kojima se igra su pune i žive. Za sve one kojima je tek sad upao u oko i svidio im se postoji sjajna vijest. Već u petak kreće nastavak jedne od najboljih liga Europe.
Futsal Dinamo, Novo vrijeme, Olmissum, Osijek, Pula, Vrgorac, Square, Torcida, Crnica i Rijeka će pokazati koliko je futsal zapravo živ, čak i kada ga nema na naslovnicama koje Hrvati čitaju samo u siječnju. Ovaj uspjeh je iznenadio mnoge, ali je on sve - samo ne slučajan.