TAMO SE 1987. POČELA PISATI BAJKA Đorđević, Rađa, Pecarski i ostali u Beogradu na premijeri filma o Bormiju

30 godina nakon što je juniorska reprezentacija Jugoslavije u talijanskom Bormiju osvojila naslov svjetskih prvaka, u Beogradu će u ponedjeljak u 18 sati u Jugoslavenskom dramskom pozorištu biti održana premijera filma pod nazivom ''250 stepenika'', filma koji evocira uspomene na jednu od najljepših košarkaških priča ikad ispričanih.

 

 

Jugoslaviju je do zlata vodio izbornik Svetislav Pešić, a za reprezentaciju su tada igrali velikani poput Tonija Kukoča, Dina Rađe, Vlade Divca i Saše Đorđevića.

 

Pešić i veći dio generacije iz Bormija doći će u Beograd na premijeru filma. Od igrača dolazak su najavili: Aleksandar Đorđević, Dino Rađa, Nebojša Ilić, Samir Avdić, Slaviša Koprivica, Miroslav Pecarski, Zoran Kalpić i Teoman Alibegović. Kako su prenijeli organizatori, dolazak Divca, Kukoča, Luke Pavićevića i Radenka Dobraša nije siguran.

 

Film "250 stepenika", autora Vladimira Pajića Paje, govori o putu koji je prošla ta generacija, iz koje se izrodio veliki broj zvijezda i velikana. Svi oni u filmu govore i prisjećaju se tog uspjeha iz 1987. godine.

 

Po završetku projekcije filma, Pajiću će se u razgovoru o filmu priključiti na sceni članovi ove zlatne generacije. U razgovoru će sudjelovati i novinar Vladimir Stanković, koji će tom prilikom predstaviti knjigu "Bajka iz Bormija".

 

Podsjetimo one mlađe zašto je važna priča o Bormiju. Izbornik A selekcije Jugoslavije u to vrijeme bio je legendarni Krešimir Ćosić. Kao igrač Ćosić je bio genij, a kao trener bio je vizionar.

 

Jugoslavenska reprezentativna košarka sredinom 80-ih bila je u ozbiljnoj krizi. Na Eurobasketu 1983. u Francuskoj zauzela je sramotno sedmo mjesto, a isti debakl doživjela je i dvije godine kasnije u Zapadnoj Njemačkoj. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu osvojena je bronca, no treba kazati da zbog bojkota nisu nastupili igrači iz SSSR-a, a treće je mjesto Jugoslavija zauzela i na SP u Madridu 1986.

 

Premalo za zemlju koja se voljela zvati zemljom košarke. Uoči SP-a u Madridu na klupu reprezentacije sjeo je Ćosić i na iznenađenje mnogih počeo provoditi radikalne reforme u momčadi. 

 

 

Divca je vodio na SP u Madrid 1986. kad je ovaj imao samo 18 godina. Sljedeće godine na prvenstvo Starog kontinenta u Grčkoj vodio je Kukoča s 19 godina, Rađu s 20 godina, Sašu Đorđevića s 20 godina, Paspalja s 21 godinom. Stvorio je temelje koje je poslije njega Duda Ivković samo kozmetički dotjerao.

 

Nakon što je Krešo objavio spisak za Atenu, javnost je bila u čudu i nikome nije bilo jasno što Zadranin želi dokazati pozivajući djecu da se igraju s velikim dečkima.

 

Međutim, ta djeca su i u Ateni pokazala što sve mogu, a ono što je uslijedilo samo dva mjeseca kasnije na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju bila je kruna Krešine vizije.

 

Jugoslavija se s nepodnošljivom lakoćom pobjeđivanja prošetala do zlata. Međutim, detalj koji je svojom važnošću nadmašio čak i osvojeno zlato dogodio se 1. kolovoza 1987.

 

Jugoslavija je tog dana igrala četvrtu utakmicu u grupi, protiv papirnatog favorita reprezentacije SAD-a. Igrači Svetislava Pešića u prva tri kola s lakoćom su svladali reprezentacije Kine, Nigerije i Australije, a onda je na red došao najteži ispit te generacije. Amerikanci su u Bormio došli s izuzetno snažnim sastavom. Međutim, oko 1500 gledatelja u dvorani u Bormiju svjedočilo je jednoj od najljepših i najlepršavijih izvedbi ikad viđenih.

 

 

Jugoslavija je pobijedila SAD 110:95, a trener Amerikanaca, slavni Larry Brown i buduće NBA zvijezde koje su predvodile reprezentaciju SAD-a, Gary Payton i Larry Johnson, mogle su samo uživati u predstavi jer ih je uništio samo jedan čovjek - Toni Kukoč, ljevoruki žgoljo iz Splita koji je s nepunih 19 godina odigrao utakmicu života zabivši čak 11 trica iz 12 pokušaja.

 

Svetislav Pešić, tadašnji izbornik juniora Jugoslavije, iznio je svoje dojmove o Kukočevoj utakmici života.

 

"To je apsolutni rekord, u košarci sam 15 godina kao igrač i 30 godina kao trener i takvo nešto nisam više nikada vidio. Na toj utakmici Kukoč je bio igrač koji je imao najviše loptu u rukama, on je praktički bio playmaker... Imao je glavu playmakera, a nije imao tijelo. Njegov šut nije bio njegova najveća kvaliteta, imao je puno boljih stvari od šuta, nikad nije bio rođeni strijelac i sam je rekao kako voli da dva čovjeka budu zadovoljna, on i onaj koji postigne koš'', prisjetio se Pešić u jednom intervjuu, a Pink Panter je evocirao uspomene s te utakmice u jednom intervjuu koji je dao kolegi Vladi Radičeviću:

 

"E, kako se ne bih sjećao. Sve mi je išlo od ruke, da sam ih mogao opaliti još 20, sve bi ušle. Sjećam se da sam krenuo sa šutom za tricu 5-5 i tek krajem prvog poluvremena promašio sam prvu. U drugom poluvremenu sam ih ubacio još šest, a sve do jedne bile su 'suze'. Niti jedna nije taknula obruč! Uh, kakav je to samo fenomenalan osjećaj, kao da loptu bacaš u kadu, što god uputiš prema košu, siguran si da će ući. Čak sam i iz čistih kontranapada opalio koju, a situacije tri na jedan redovito bih koristio za tricu. Treneri to ne vole, ali budući da mi je krenulo..."

 

SAD (95): Pritchard 7, Johnson 16, Payton 4, Thompson 8, Smith 4, Simmons 20, Sott Villiams 8, Augmon 2, Brickey 10, Huery 5, Schintzius 5, Brian Williams 6.

 

JUGOSLAVIJA (110): Kalpić, Pavićević 8, Ilić 22, Kukoč 37, Pecarski 9, Alibegović, Đorđević 10, Avdić, Divac 6, Dobraš 10, Rađa 6, Koprivica 2.

 

 

U petom kolu pao je Portoriko sa 139:100, a onda u polufinalu i Njemačka s 25 razlike (89:64).

Kako su Amerikanci u polufinalu pobijedili Italiju, vjerovali su da se u finalu mogu osvetiti Kukoču za ono što im je napravio, a baš je tu Larry Brown potpuno taktički podbacio. Svu je pažnju usmjerio na Tonija, pa su do zraka došli ostali igrači koji su nemilice trpali američki koš. 

 

Vlade Divac zabio je 21 poen, Dino Rađa 20, Neša Ilić 14, Sale Đorđević 11… za pobjedu 86:76. 

 

A Toni Kukoč ? 

 

Toni je tu večer završio sa ''samo'' devet koševa, no više nije ni trebalo, jer je samo nekoliko dana ranije napravio svoje i zaslužio da skupa s ovim datumom uđe u legendu.

 

Toni je u karijeri poslije odigrao i većih utakmica, a autor ovog teksta posebno pamti posljednju utakmicu finala posljednjeg prvenstva Jugoslavije, kad je Kukoč praktički sam usred Beograda demolirao Partizan, a te ratne 1991. cijeli Pionir je ustao na noge i ovacijama pozdravio košarkaškog čarobnjaka. Međutim, ova utakmica u Bormiju na simboličan način bila je prekretnica nakon koje više nikad ništa nije bilo kao prije.

 

Jer tog je dana u malom talijanskom gradiću stvorena legenda o mladiću koji igra košarku potpuno drugačije od svih i koji običnu igru pretvara u umjetnost. Tog je dana prije točno 29 godina rođena legenda o Toniju Kukoču.

 

Krešu Ćosića je na klupi A reprezentacije naslijedio Duda Ivković, koji je, kako smo već napisali, samo kozmetički dotjerao i nadogradio Krešine temelje i od reprezentacije stvorio supersilu koja je pune četiri godine harala svjetskim parketima.