Foto: Guliver Image/Getty Images, Video: evarazdin.hr
NEKAKO u sjeni derbija na Poljudu, sakrila se uvjerljiva pobjeda Slaven Belupa nad Lokomotivom od 4:0. Momčad iz Koprivnice, odmah nakon kraja utakmice u Splitu pregazila je trećeplasiranu momčad HNL-a, a dva pogotka postigao je neuništivi Davor Vugrinec.
Sa 146 golova dodatno se učvrstio na vodećoj poziciji najboljih strijelaca u povijesti HNL-a, pobjegavši drugoplasiranom Igoru Cvitanoviću za 20 golova.
Iskoristili smo Vugina dva nova gola da s njim popričamo o njegovoj karijeri, o derbijima Hajduka i Dinama, o nikad neispunjenom snu da zaigra za Bijele te o umjetnosti, Davorovoj velikoj strasti.
Davore, za par dana ćete napuniti 40. rođendan, no i dalje neumorno trpate. Baš kao što je nekad Sergej Bubka rušio vlastite rekorde, tako i vi poboljšavate svoje. Do kada mislite tako?
''Neću još dugo. Mislim odigrati do kraja sezone i to bi trebalo biti to. Motiva još imam, volje imam, ljubavi prema nogometu imam. Da nemam, davno bih se oprostio.''
Igrali ste godinama u Serie A, igrali ste u Turskoj, bili ste član Dinama, Rijeke, Zagreba te naravno, najslavnije generacije Varteksa. Također, s reprezentacijom ste nastupili na SP u Japanu i Koreji 2002. Jeste li zadovoljni svojom karijerom? Žalite li za nečim?
''Nimalo. Prezadovoljan sam s karijerom. U ono vrijeme kad sam ja počinjao Serie A je bila nogometni NBA, san svakog igrača bio je zaigrati u najboljoj Ligi na svijetu. Kao klinci smo obožavali talijansku ligu, navijali smo za Romu. Sanjao sam da jednog dana tamo zaigram i na kraju mi se taj dječački san i ostvario. Također, igrao sam za reprezentaciju, nastupio na Svjetskom prvenstvu. Zaista ne žalim ni za čim"
Ni za Hajdukom? Zar niste više puta izjavili da vam je igranje u bijelom dresu neostvareni san? 2005. ste bili na pragu dolaska na Poljud, no navodno vas Ćiro nije htio jer ste bili prestari?
''Da, i te sezone i još dva, tri puta sam bio na korak do Hajduka, no nažalost, nikad nisam zaigrao za Hajduk. Što se tiče te priče, ne znam baš sve detalje, ne znam zbog čega me Ćiro nije htio, no istina je i da kad sam se vratio iz Italije nisam bio nešto previše spreman i raspoložen za nogomet. Imao sam nekih problema i s ozljedama i s raskidom ugovora sa Catanijom. Trenirao sam lagano s Varteksom, a u međuvremenu sve sam bio dogovorio sa Štimcem. Ipak, Ćiro me nije želio i na kraju sam umjesto na Poljudu, završio na Kantridi.
Da, sad kad razmišljam o tome, žao mi je, jer sam kao klinac bio navijač Hajduka.''
S Rijekom ste u sezoni 2005./06. Pregazili Hajduk usred Poljuda 4:0. Bili ste najbolji igrač susreta, a koliko ste dobro odigrali pokazala je i Torcida koja vam je priredila prave ovacije.
''Uz gol na Meazzi, kad je moj Lecce prvi put u povijesti pobijedio Inter, to mi je sigurno bio najljepši događaj u karijeri. Tu utakmicu protiv Intera nisam ni trebao igrati, jer je dan ranije umro moj djed, no eto, ta utakmica je bila neka vrsta mog oproštaja od njega. To u Splitu je bilo nešto prekrasno. Volim taj klub, volim te navijače i kad ti kao protivničkom igraču, koji je zabio njihovom klubu Torcida plješće, onda znaš da si napravio nešto veliko. Poseban je to osjećaj.''
Talijanska liga je nekoć bila najbolja na svijetu. Danas, osim Juventusa, koji također nema snage za neki veći europski domet, svi ostali klubovi tavore u prosječnosti.
''Recesija i kriza, to je to. Novca više nema, a najbolji igrači idu tamo gdje će biti dobro plaćeni. Vidimo što se događa i u Grčkoj, slično kao i u Italiji. A kad država bude pogođena takvom krizom uglavnom najviše nastradaju kultura i sport.''
Posljednje kolo sezone 1995./96. Varteks gostuje na Poljudu, zagrebačka Croatia kući čeka Slaven Belupo. U slučaju pobjede Varteksa u Splitu povijesni naslov otišao bi u Varaždin. Ipak, to se nije dogodilo, prvak je postala Croatia, a posljednja prilika najbolje generacije Varteksa u povijesti da osvoji naslov otišla je u nepovrat. Poslije te splitske utakmice povlačili su se brojni repovi. Što se dogodilo?
''Tako je. Sjećam se da kod rezultata 0:0 sudac nije svirao dva čista penala napravljena na meni. Na toj utakmici je bilo svega. Svi znamo što je bilo,čak i vrapci na grani znaju da je politika tu imala svoje prste. Nikad bliže nismo bili naslovu. Osim Torcide, koja je uvijek na strani Hajduka, cijeli Poljud je bio za nas. A i uvjeren sam i da Torcidi ne bi bilo krivo da smo na kraju mi pobijedili. Kad je Mario Meštrović zabio eurogol za Hajduk, cijeli Poljud se uhvatio za glavu. To nikad nisam doživio, no ljudi su jednostavno bili revoltirani politikom koja se onda provodila u Hrvatskoj. Tri godine poslije, slična sudbina zadesila je i Rijeku. Takva su bila vremena i samo se nadam da se tako nešto više nikad neće događati u hrvatskom nogometu.''
Derbi na Poljudu naravno niste mogli gledati jer ste neposredno nakon te utakmice igrali vašu utakmicu s Lokomotivom. Dinamo je godinama dominantan u hrvatskom nogometu, dok s druge strane Hajduk se bori s problemima, kosturima iz ormara, i u toj konstelaciji snaga ne može ozbiljnije zaprijetiti Modrima. Neki će reći da je sraz te dvije momčadi izgubio prefiks derbi. Slažete li se?
''Nikako. Bez obzira na probleme u kojima se Hajduk nalazi, utakmice između Dinama i Hajduka uvijek će biti derbiji. Bili su to i u bivšoj Jugoslaviji, bit će to zauvijek. Bez obzira na stanje na tablici.''
S jedne strane vi s 40 na leđima i dalje zabijate, dok su s druge strane derbi na Poljudu obilježili tinejdžeri. Balić i Vlašić nositelji su Hajduka, dok su ponajbolji igrači Dinama jednako mladi Pjaca i Ćorić. Kako tumačite ''Baby boom'' hrvatskog klupskog nogometa?
''Ništa čudno. To samo dokazuje da smo nepresušno vrelo vrhunskih talenata. Taj osnovni kapital imamo i uvijek ćemo imati, no nama nasušno trebaju puno bolji uvjeti u kojima će ti igrači stasati. Treba nam bolja infrastruktura. Trebaju nam bolji zakoni koji će to sve regulirati. Izuzetno smo talentirana nacija i za sport i za umjetnost, no ako ne bude pomoći od strane države, vrlo lako možemo sve upropastiti. Dok nešto ne promijenimo, dok se ne pokrenemo, patiti će nam sport u cjelini, ne samo nogomet. Najvažnije je da napravimo jedan kvalitetan Zakon o sportu te da politika pomogne, jer bez ''davanja ruke'' od strane vlasti, bojim se da će sve biti uzalud.''
''Upravo tako, slažem se sa Zvonom. Mala smo zemlja, gospodarstvo nam je u velikoj krizi i pomoć od države je neophodna. Kad su bila najteža vremena, upravo smo se kroz sport i kroz kulturu najbolje promovirali u Europi i svijetu. Šteta bi bilo da sve to propadne radi nečijeg nerazumijevanja i nezainteresiranosti. Poticaji su nužni, no prije svega bi trebalo posložiti zakone. Definitivno već duže vrijeme kod nas puno toga ne štima. Uvijek je bilo i bit će ''igrica sa strane'', međutim, čini mi se da smo mi preduboko zaglibili i da sve te nečasne radnje u sportu pod hitno moramo svesti na što manju moguću mjeru. Tek tada ćemo vratiti povjerenje kod ljudi. Kako u sportu, tako i u čitavoj državi. Neću sad baš reći da kod nas vlada bezakonje, ali mislim da svatko tumači zakon na način kako mu odgovara. To je nedopustivo. Tek onda kad budemo imali kvalitetne zakone, tek onda kad se ti zakoni budu poštivali, tada ćemo moći reći da smo nešto napravili. Bit će to dugotrajan proces, no taj proces je nužan.''
Za kraj, mnogi kažu da imate najbolju umjetničku zbirku hrvatske moderne u državi. Otkud ta ljubav prema umjetnosti? Pitam vas to jer na neki način rušite predrasude o nogometašima, kao ljudima koji i nisu baš nešto naročito zainteresirani za visoku kulturu
''Ha-ha, a valjda je tako ako tako kažete. Uvijek treba biti iznimaka. Ta moja strast prema umjetnosti traje već jako dugo, još od sredine devedesetih, točnije od 1997. Kad završim nogometnu karijeru taj za sada i dalje hobi planiram pretvoriti u zanimanje. Otvaram i galeriju i nadam se da će mi ovaj drugi dio života biti posvećen umjetnosti. Izložba, koju smo postavili u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu zaista je prekrasna. Veseli me jako dobar odaziv, kritike su fenomenalne. Izložba traje do 12 travnja, a onda se seli u Varaždin i Koprivnicu. Radi se o 46 slika i devet skulptura koja spadaju u remek djela hrvatske moderne u periodu od 1880. do 1945. A s ponosom mogu reći da su svi eksponati moji.''