Biti najstarije dijete u obitelji često znači nositi poseban teret i odgovornosti koje mogu oblikovati čitav život. Naizgled jednostavan čin brige za mlađu braću i sestre ostavlja dubok trag, a riječi poput „neovisan“, „ambiciozan“ i „odgovoran“ postaju gotovo sinonimi za prvorođene.
Od malih nogu najstarija djeca preuzimaju ulogu zaštitnika i pomagača, dok ih istovremeno odgajaju roditelji koji se i sami prvi put susreću s izazovima roditeljstva. Ta jedinstvena dinamika stvara specifične psihološke obrasce koji se često pojavljuju kao teme na psihoterapiji.
„Kada se najstarije dijete rodi, oko njega nema druge djece. Njihovi jedini uzori su odrasli“, objašnjava Aparna Sagaram, licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja. S druge strane, mlađa braća i sestre odrastaju uz starije, koji su im bliži i realniji uzori. „Upravo zato za mlađu djecu često kažemo da su opuštenija i bezbrižnija – zanimljivo je kako im uzori zapravo postaju druga djeca“, dodaje Sagaram. Ova iskustva dovode do specifičnih izazova s kojima se najstarija djeca suočavaju u odrasloj dobi.
Prvorođena djeca često su „pokusni kunići“ svojim roditeljima koji se tek uče snalaziti u novoj ulozi. Kako objašnjava Altheresa Clark, licencirana klinička socijalna radnica, to može značiti da su najstariji izloženi strožim odgojnim metodama, s puno pravila i visokih očekivanja. „Kao rezultat, od najstarijeg djeteta se očekuje da odraste brže i ispuni visoke standarde. To često stvara osobnost 'tipa A' i vodi u perfekcionizam“, kaže Clark.
Na terapiji, Clark pomaže klijentima da osvijeste tu vezu i razgrade duboko ukorijenjena perfekcionistička uvjerenja. „Važno je da shvate kako su stroga roditeljska očekivanja dovela do toga da moraju biti najbolji, da su postali perfekcionisti i izrazito samokritični“, ističe ona. Razumijevanje ovog mehanizma ključno je kako bi naučili biti blaži prema sebi kada ne uspiju ispuniti vlastita, često nerealno visoka, očekivanja.
Stalna samokritičnost i težnja savršenstvu logično vode do idućeg problema: imposter sindroma. Kada neprestano mislite da morate biti bolji, teško je osjetiti se uspješno ili zadovoljno. Prema Clark, prvorođena djeca često osjećaju da ne zaslužuju uspjeh ili priznanje upravo zbog te unutarnje kritičnosti koja proizlazi iz strogog odgoja. „Taj osjećaj posebno primjećujem kod svojih vrlo uspješnih klijenata“, dodaje ona.
Mnogi prvorođeni odmalena su iskusili ono što stručnjaci nazivaju „parentifikacijom“. To je proces u kojem dijete preuzima uloge i odgovornosti odraslih kako bi pomoglo roditeljima koji su prezaposleni, emocionalno nedostupni ili fizički odsutni. „Briga o mlađoj braći i sestrama, pripremanje obroka, stavljanje na spavanje - sve su to primjeri parentifikacije“, objašnjava Sagaram.
Iako je u mnogim kulturama pomaganje roditeljima nešto što se podrazumijeva, problem nastaje kada dijete izgubi vlastito djetinjstvo. Sagaram ističe da djeca koja su prošla kroz parentifikaciju odrastaju u osobe koje se ne mogu potpuno opustiti, neprestano brinu o drugima i osjećaju se kao vječni skrbnici. Taj se obrazac, kako kaže, jednako očituje i kod muškaraca i kod žena.
Najstarija djeca često osjećaju da su „probila led“ za mlađe, kojima je kasnije sve bilo lakše. Sagaram i Clark ističu da to može dovesti do osjećaja ljubomore ili ogorčenosti. Prvorođeni mogu zavidjeti mlađima na ležernosti s kojom prolaze kroz situacije koje su za njih bile izvor stresa – poput loših ocjena ili kršenja dogovorenog vremena izlaska. Na kraju, sve se to može svesti na dubok osjećaj nepravde.
„Naviknuti da sve moraju sami, najstarija djeca rijetko traže pomoć i osjećaju da se ne mogu osloniti na druge“, kaže Sagaram. Taj obrazac utječe na sve aspekte njihovog života, od posla do privatnih odnosa. „Kada radim s najstarijom djecom, pokušavamo ih odviknuti od tog uvjerenja. U redu je tražiti pomoć; to nije znak slabosti“, napominje ona.
Čak i kada se suočavaju s problemima, prvorođeni, koji izvana djeluju kao da sve drže pod kontrolom, teško priznaju da im je teško. Često nailaze na nerazumijevanje okoline i komentare poput „Ali imaš dobar posao, zašto si nesretan?“, što ih dodatno tjera da svoje probleme skrivaju.
„Redoslijed rođenja svakako igra ulogu u tome kakvi postajemo, ali definitivno nije jedini faktor“, ističe Sagaram. Iako je primamljivo okriviti redoslijed rođenja za napete obiteljske odnose, važno je znati da postoje načini za iscjeljenje. „Ne možemo promijeniti redoslijed rođenja. Previše se fokusirati na nešto što ne možemo promijeniti može donijeti više štete nego koristi“, zaključuje ona. Zdravi odnosi s roditeljima i braćom i sestrama mogući su bez obzira na to tko se kada rodio.
„Ako ste najstarije dijete i prepoznajete se u ovim obrascima – perfekcionizmu, imposter sindromu, osjećaju ogromnog pritiska - odlazak na terapiju može biti izuzetno koristan“, savjetuje Clark. Terapija može pomoći u suočavanju s potisnutim traumama, povezivanju današnjeg ponašanja s iskustvima iz djetinjstva i prepoznavanju obrazaca koje je potrebno mijenjati.