ULOGA najstarije djece često se doživljava kao uzorna - oni su "pravi mali odrasli", pioniri roditeljskog odgoja koji dolaze prvi. No stručnjaci upozoravaju da stavljanje previše tereta na prvorođenu djecu nije bez posljedica. Evo kako višak odgovornosti može oblikovati njihove unutarnje svjetove i zašto je važno posvetiti im drugačiji pristup.
Pojam "sindrom najstarijeg djeteta" označava situaciju u kojoj prvorođenče prečesto preuzme roditeljsku ulogu - od brige za mlađu braću i sestre do posredovanja u obiteljskim sukobima. Studije pokazuju da takvo "roditeljstvo umjesto roditelja" vodi do anksioznosti, perfekcionizma i poteškoća s postavljanjem granica u odnosima, prema Verywell Mind.
Najstarije dijete često osjeća da je "istrenirano" umjesto da živi svoje djetinjstvo. Takvi osjećaji da su dužni roditeljima, a ne slobodni, mogu biti izvor emocionalnog umora, osjećaja da im je ukradeno djetinjstvo, što se kasnije može manifestirati kroz anksioznost i depresiju, piše Health Cleveland Clinic.
Prvorođenčad se često internaliziraju kao uzor drugima i prema sebi, što ih može gurnuti u perfekcionizam i strah od neuspjeha. Ta potreba za savršenošću često dolazi uz krivnju i nisko samopoštovanje kada ne ispune tu ulogu, s obzirom na to da su roditelji najčešće puno stroži prema njima nego prema mlađim članovima obitelji.
Pretjerano oslanjanje na najstarije dijete, kako emocionalno (kao savjetnik i pomoćnik roditeljima) tako i praktično (uzimanje brige o mlađima), može dovesti do parentifikacije - obiteljske uloge obrnutog odnosa. To je razvojno neprimjereno i često štetno, povezano je s većim rizikom od anksioznosti, depresije, niskog samopoštovanja te problema u društvenim vezama.
Visoka očekivanja i pritisci mogu izazvati kod prvorođenog osjećaj konkurencije za pažnju – osobito ako smatra da mora zaslužiti ljubav, a ne samo biti dijete. Takvi uvjeti pojačavaju zaziranje i ljubomoru prema mlađima.
Najstarija djeca često razviju teme o sebi kao "odgovornima umjesto slobodnima". Stručnjaci savjetuju roditeljima da: