RODITELJI žele najbolje za svoju djecu, to je potpuno prirodno i očekivano. No gdje je granica između zdrave brige i pretjerane kontrole? Kada roditelji ne daju djetetu dovoljno prostora da uči, pogriješi i razvije vlastitu osobnost, mogu nehotice učiniti više štete nego koristi. U nastavku donosimo pet najčešćih znakova da je roditeljska kontrola možda prešla mjeru.
Ako roditelj prati baš svaki korak djeteta, od školskih zadaća do izbora prijatelja, i često "uskače" kako bi riješio probleme umjesto djeteta, to ostavlja malo prostora za razvoj samostalnosti. Djeca u takvom okruženju teško razvijaju osjećaj odgovornosti i samopouzdanja jer se stalno oslanjaju na roditeljske odluke, čak i kada to ne žele.
Roditelji koji previše kontroliraju često odlučuju umjesto djeteta – što će obući, jesti, upisati, pa čak i s kim će se družiti. Iako to čine iz želje da dijete "ne pogriješi", rezultat je često nesigurno dijete koje s vremenom razvije strah od samostalnog odlučivanja.
U zdravom odgoju pogreške su prilika za učenje. No roditelji koji sve drže pod kontrolom često dramatiziraju kad dijete pogriješi, bilo da se radi o lošoj ocjeni, razbijenom predmetu ili propuštenoj obavezi. Takav pristup stvara tjeskobu i osjećaj da je neuspjeh kraj svijeta.
Mnogi roditelji (često nesvjesno) prenose vlastite strahove i nesigurnosti na dijete. Ako je roditelj stalno zabrinut i zamišlja "najgori mogući scenarij", lako je prijeći u kontrolu iz straha, ne zato što dijete ne može nešto napraviti nego zato što se roditelj boji da bi se nešto moglo dogoditi.
Jedan od jasnih znakova da je roditeljska kontrola prešla granicu jest kad dijete ne zna funkcionirati bez roditelja, ne zna samostalno rješavati probleme, preuzima malo odgovornosti i boji se samostalnosti. Takva djeca često pokazuju manjak inicijative, izbjegavaju rizike i teško se prilagođavaju novim situacijama.