Iako se tvrdoglavost često doživljava kao djetetova karakterna osobina, u mnogim je slučajevima oblikuju svakodnevni obrasci ponašanja u njegovu okruženju. Ponekad čak i dobronamjerne roditeljske navike mogu nenamjerno potaknuti otpor kod djece, koja neprestano promatraju odrasle i uče iz njihovih reakcija. U nastavku donosimo četiri česte roditeljske pogreške koje mogu pridonijeti razvoju tvrdoglavosti kod djeteta, piše Times of India.
Jedan od najčešćih obrazaca koji potiče tvrdoglavost jest nedosljednost. Primjerice, roditelj prvo kaže "ne", ali na kraju popusti nakon djetetova plača, svađe ili ispada bijesa. Iako se to može činiti kao najbrži način za smirivanje situacije, dijete tako uči da upornošću može promijeniti roditeljev odgovor.
S vremenom djeca shvate da "ne" nije konačna odluka, nego samo početak pregovora. Cilj nije biti krut, nego jasan i dosljedan. Ako kažete "ne", važno je ostati pri toj odluci kako bi dijete naučilo da granice imaju smisla i da ne ovise o jačini njegove reakcije.
Kada roditelji iznova ponavljaju istu uputu, poput "Dovrši zadaću" ili "Pospremi igračke", ona s vremenom gubi na važnosti. Djeca nauče da će uslijediti još nekoliko podsjetnika prije nego što se nešto stvarno dogodi. Takav obrazac nenamjerno ih uči da odgađaju ono što trebaju napraviti i opiru se sve dok pritisak ne postane veći.
Ključ nije u tome da roditelji prestanu usmjeravati dijete, nego da promijene način na koji daju upute. One trebaju biti kratke, jasne, konkretne i izrečene mirnim tonom. Ako dijete zanemari uputu, trebala bi uslijediti unaprijed poznata i dosljedna posljedica, primjerice privremeno oduzimanje igračaka koje nije pospremilo.
Djeca se osjećaju najsigurnije u predvidljivom okruženju. Kada nema ustaljene rutine, odnosno dosljednog vremena za spavanje, obroke, igru i učenje, mogu se osjećati zbunjeno i opirati se obavezama. U takvim situacijama ono što izgleda kao tvrdoglavost zapravo je djetetov odgovor na nejasna očekivanja.
S druge strane, strukturirana rutina smanjuje potrebu za stalnim ponavljanjem uputa. Ona djeci daje osjećaj kontrole unutar postavljenih granica jer znaju što slijedi, a to može smanjiti otpor. Uspostavljanje dosljednog rasporeda za obroke, spavanje i pisanje domaće zadaće može biti dobar početak.
Svaki roditelj želi djetetu pružiti mogućnost izbora, no prevelik broj opcija može imati suprotan učinak. Dijete tada može postati zbunjeno, a ponekad i tvrdoglavo. Previše izbora može mu stvoriti dojam da ono upravlja cijelom situacijom, zbog čega se može početi opirati kada naiđe na granice ili kada mu izbor nije ponuđen.
Umjesto da odluke ostave potpuno otvorenima, roditelji mogu ponuditi ograničen broj prihvatljivih opcija. Primjerice, umjesto pitanja: "Što želiš jesti?", bolje je pitati: "Želiš li jabuku ili bananu?"