Valentina Miletić posljednjih je godina postala jedno od prepoznatljivijih lica hrvatskog sportskog novinarstva. Njezini su TV prilozi, javljanja uživo i intervjui nezaobilazni dio sportskih emisija, a prepoznali su je i kolege - ove je godine dobila nagradu Hrvatskog olimpijskog odbora za najbolje televizijsko novinarstvo. Iza nje je dinamična i uzbudljiva nogometna sezona, a nakon kratkog predaha i ljetnog odmora, spremna je za nove profesionalne izazove.
Povodom početka nove sezone SuperSport HNL-a porazgovarali smo s Valentinom o njezinom poslu, svakodnevici na terenu, važnim profesionalnim prekretnicama, ali i privatnim temama koje zanimaju publiku - od toga kako doživljava svoj uspjeh pa sve do pitanja o ljubavnom životu.
Valentina, dobrodošla. Jesi li se uspjela što odmoriti do početka nove sezone?
Jesam, itekako mogu reći da su baš solidno napunjene baterije, već je i odrađena prva utakmica. Ušli smo u novu sezonu i sad se nadam stvarno i vjerujem da će biti još bolja i uzbudljivija nego prošla. Što se samog odmora tiče, bila sam malo u Španjolskoj, malo u Italiji, i ne malo zapravo, to su kompletna tri tjedna, tako da mogu reći da je jedan pošten odmor iza mene.
Voliš Italiju, a ljudi te često uspoređuju s Dilettom Leottom, talijanskom sportskom novinarkom. Koliko ti to smeta ili koliko ti to godi?
Ne mogu reći konkretno da mi smeta jer mislim da je to možda malo preteška riječ, ali generalno ne volim to. Volim da me se pamti po mom imenu. Mislim da sam puno radila da bih stvorila ime kakvo sam stvorila u ovom poslu, tako da apsolutno nemam nikakve potrebe za nekakvim usporedbama. Nek` budem samo Valentina Miletić.
Ti nisi slučajno u sportu i sama si se bavila sportom. Koji su to i zašto si baš njih odabrala?
Bavila sam se borilačkim sportovima. Prije toga zapravo sve počelo s gimnastikom, ali ne mogu niti reći zašto sam to odabrala jer nisam ja ni odabrala, moji su odabrali što se gimnastike tiče, jer je to stvarno bilo kad sam imala četiri, pet godina, tako da jako, jako rano. Što se borilačkih sportova tiče, i to se zapravo dogodilo dosta slučajno, jer su se moji u tom periodu preselili iz Splita u Rogoznicu i nije bilo baš nikakvih velikih mogućnosti. Mogla sam birati između nekog borilačkog sporta i mačevanje je bila nekakva opcija i ako se ne varam, mažoretkinje. I onda nekako se rodila usput ta ljubav prema kickboksu koja je potrajala dosta dug niz godina. Mislim, ozbiljno sam se bavila čak osam godina.
Je l' bilo kakvih nagrada?
Je, kako ne. Čak sam bila i svjetska juniorska prvakinja u tome, tako da mogu reći da sam se bavila sportom na jednom ozbiljnom levelu dok sam to htjela i dok sam vidjela nekakav smisao u tome i onda u jednom trenutku svog života sam jednostavno odlučila da je dovoljno i da je vrijeme za posvetiti se nekim drugim stvarima, jer nekako nikad ništa nisam voljela raditi na pola i onda kad sam došla do te točke kad sam vidjela da se ne mogu u potpunosti posvetiti tome i da na neki način nema baš ni smisla, jer od ženskog sporta generalno se ne može živjeti, pogotovo ne od borilačkog ženskog sporta, tako da sam jednostavno krenula nekim drugim putem.
Tvoj uspjeh nije došao preko noći. Ti si godinama radila u različitim redakcijama i naravno tu je završen i fakultet.
Naravno, ja mislim da ničiji uspjeh ne dolazi preko noći i da za sve što je dobro treba vremena, tako da je trebalo i kod mene. Ja sam završila taj faks, a na kraju krajeva, radila sam i dosta dugo na radiju. Tek je onda došla televizija, gdje sam počela od druge, treće lige - to ljudi uglavnom i zaboravljaju ili neki i ne znaju.
Ja sam prošla i terene druge lige, redovito pisala izvještaje s treće lige, i to na tjednoj bazi. Ne da sam bila dva, tri puta, nego dvije godine tako. I tek onda se dogodilo ovo što se događa, i mogu reći da nekakvu karijeru koju imam na ovom sad nivou imam unatrag godinu dana. Nije to sad nešto što traje dugo, premda ljudi imaju dojam da me gledaju već dosta dugo.
Zanimljiva mi je ova informacija kada si dolazila u Zagreb iz Splita, bila si sama doslovno, je li to zaista bilo tako da nisi imala nikoga?
Došla sam tu uspjeti, točno tako i to u najgorem mogućem periodu, u periodu korone, kad su svi bili ono daj nemoj to sad, zašto sad, pogotovo moji doma, moji su bili šokirani s tom odlukom, jer sam realno imala u Splitu u tom trenutku i stabilan, stalan posao. Međutim, ja sam osjetila u nekakvom trenutku da sam tu uhvatila vrhunac i da ako ostanem i pola godine, a kamoli godinu dana, da će se jednostavno dogoditi nekakvo stagniranje i da moram ići dalje. Tako da sam se odlučila za taj korak i evo očigledno pogriješila nisam. Što se prijatelja tiče, imala sam tu jednu prijateljicu koja isto tako nije iz Zagreba i s obzirom na period korone više nije bila tu nego što je bila, tako da sam praktički bila skroz solo.
E sad ono nešto što mnoge zanima, kakvi muškarci prolaze kod tebe i jesi li teško zaljubljiva?
Znači teška pitanja. Uopće nisam zaljubljiva i čak bih rekla da se dosta teško vežem za ljude, ali kad se vežem onda je to ozbiljno. Što se muškaraca tiče, ja bih rekla da treba biti veći frajer od mene u svakom mogućem pogledu. Muškarac treba biti sposoban, moraš imati osjećaj da se možeš osloniti na njega, zlu ne trebalo.
Ne kažem da ne mogu sve sama, ali volim imati osjećaj da ako već imam nekoga, da je tu ako nekim slučajem bude potrebe za tim. Volim da je vrijedan jer lijene ljude jednostavno ne volim - ni žene, a kamoli muškarce. To mi je onako ozbiljan red flag. I naravno mora biti dobra osoba jer mislim da ako sam ja normalna i dobra osoba onda ne mogu biti s nekim tko je drugačiji.
Što misliš koje su danas prepreke za jednu kvalitetnu vezu?
Pa ima ih puno. Prije svega to što nam je danas sve dostupno i nekako imamo dojam da se može odmah ići iz jednog u nešto drugo, ljudi uvijek misle da će doći nešto bolje. Mislim da je generalno problem ta velika dostupnost svega.
Kakvi su tvoji stavovi kad je brak u pitanju? Jesi li više tradicionalni tip ili preferiraš možda bez papira?
Više sam tradicionalan tip, međutim mislim da se ipak treba danas malo i prilagoditi vremenu u kojem živimo, ali opet nije mi normalno sve što je danas normalno da se razumijemo.
Sad si i spomenula tu nekakve stvari, ali ne mislim generalno da papir puno toga u životu mijenja. Mislim da je ključno da postoji ljubav, povjerenje i međusobno poštovanje i ono što sam rekla ranije da imaš tu osobu na koju se možeš osloniti u svim mogućim životnim situacijama. Sad hoće li to biti na papiru ili ne, nije mi to toliko bitno i ne smatram da je to danas presudno.
Kako je biti žena u muškom svijetu, u muškom sportu? Je li ti netko dao neki savjet kako plivati kroz sve to?
Odmah prvog dana kada sam došla u redakciju šef mi je rekao da je tu bilo lijepih i zgodnih žena, ali da ako ću se oslanjati isključivo na izgled, mogu zaboraviti uspjeh i da pišem propalo.
I nekako sam to uvijek imala u glavi i sa tim sam se vodila u samom početku. Sad naravno više ni ne treba, mislim da sam svima pokazala da znam i da dovoljno baratam s nogometnim gradivom. Ne moram se više nikome dokazivati, ali i sama po sebi sam perfekcionista, tako da volim zbog sebe odraditi sve onako na najvišem mogućem nivou. Volim da sve uvijek štima.
U posljednje vrijeme svjedočimo estradizaciji nogometa po uzoru na zapad. Tu su i komentatori bez dlake na jeziku, vidjeli smo, bilo je tu svega. Tu su i žene koji itekako paze na izgled na terenu. Je li Hrvatska spremna na to?
Ja vjerujem da je i da se već lagano ide u tom smjeru. Jednostavno se neke stvari mijenjaju, moraju se mijenjati, jer televizijski prijenosi i emisije više ne mogu biti ono što su bile prije 50 godina. Danas publika traži neke druge stvari. Danas je jednostavno i konkurencija prevelika, teško je uopće privući publiku, a kad ih i privučeš onda ih na neki način moraš i zadržati. Da bi ih zadržao moraš biti drugačiji od ostalih, trebaš uvoditi neke nove stvari. Mi to radimo, mi idemo u tom smjeru, tako da ima i komentatora bez dlake na jeziku. Naravno, pazi se i na izgled, pazi se na apsolutno sve i ja mislim da je to dobra stvar i da će trebati možda još neko vrijeme sigurno da u potpunosti uhvatimo korak sa zapadom, ali ide sve u tom smjeru i ja vjerujem da kroz koju godinu da ćemo biti tu gdje trebamo biti.
Na početku tvoje medijske priče, ove šire, mediji su često komentirali tvoj ljubavni život. I što kažeš, smeta li ti taj neki mentalitet? Kakav je to naš mentalitet možda? Žene su dosta pod povećalom. Nisam baš toliko za muškarce čula da ih razapinju s kim su bili, i to odmah na početku karijere.
Ne razapinju ih nikad, i možemo li uopće reći "na početku karijere", s obzirom na to da sam ja zadnji put nešto takvog tipa pročitala prije, doslovno, dva dana.
Treba biti svjestan toga kad objavljuješ nešto, kad pišeš nešto, kad zadireš u nečiju privatnost, i na kraju krajeva, trebaš biti svjestan i poruke koju šalješ, prvenstveno mladim curicama koje će možda poželjeti baviti se ovim poslom ili bilo kojim ozbiljnim poslom.
Jer ako sam ja, konkretno, pod povećalom zbog nečeg što je bilo prije 15 godina, kakvu si poruku poslao nekoj curi koja tek ulazi u nekakav poslovni svijet? Poručuješ joj da, bez obzira na to što god postigla u životu, uvijek će biti gledana kroz to čija je? To je jako ružno.
Što ti je bilo najstresnije u prošloj sezoni?
Pa znaš šta, ne mogu reći uopće da mi je bilo što bilo stresno, jer kad radiš ovaj posao navikneš se živjeti sa stresom i onda ti je to nekako dio svakodnevnice i ne doživljavaš to kao što doživljavaju svi ostali normalni ljudi. Ja uvijek kažem da je stres kad moraš mislit kako ćeš na kraju mjeseca platiti račune, kad ne znaš kako ćeš prehraniti obitelj i kad možda radiš neki posao koji ti se uopće ne sviđa u okruženju loših ljudi. Ja imam tu sreću da radim posao koji volim, koji sam sama sebi birala i jednostavno ga gledam kao jednu veliku privilegiju, tako da sve što se događa, a događaju se naravno i loše stvari i u tome, kao što se događaju svim drugim ljudima, to je popratni sadržaj, ajmo to tako nazvat i jednostavno ne volim se fokusirati na negativno, tako da sve OK.
Kako ti se sviđaju promjene koje su se dogodile u Dinamu i Hajduku? Što kažeš na Bobanovo preslagivanje?
Puno je promjena i kod jednih i kod drugih. Ni Rijeku ne treba zaboraviti - riječ je o klubu koji je osvojio dvostruku krunu. Vidjet ćemo kako će sve izgledati kad sezona krene.
Spomenula si Dinamo i Bobana - naravno da je uveo jako, jako puno promjena. To se i očekivalo, jer momčad nije izgledala onako kako bi trebala. Riječ je o ekipi koja je godinama unazad osvajala naslove i sve moguće trofeje. U prošloj sezoni falilo je i kemije, falilo je svega u toj momčadi, i mislim da je rekonstrukcija bila nužna. Čini se da ju je on sada i proveo.
Naravno, tek ćemo vidjeti kako će to sve izgledati kad sezona zapravo počne, jer promjena je puno i trebat će im sigurno neko vrijeme da se uigraju. Tu je i novi trener, a novi trener je i u Hajduku. I oni su puno toga mijenjali, a mijenjat će još, s obzirom na to da je kod nas prijelazni rok otvoren sve do 5. rujna, tako da, tko zna što nas još čeka.
A tko će biti prvak?
Dinamo, s obzirom na uloženih 17 milijuna eura u ovom ljetnom merkatu, jedini ima imperativ pobjede, jer su to za sve ostale klubove kod nas cifre o kojima mogu samo maštati. No, uvjerili smo se prošle sezone u SHNL-u, a vidimo i iz godine u godinu u inozemstvu, da ne pobjeđuju uvijek oni s najskupljim momčadima te da vrijednost na papiru treba potvrditi na terenu, pa je uvijek sve moguće.