Iskreno, ja ne volim suvremeni pop. Možda sam zastario, ali objektivno govoreći, velika većina onoga što se danas u pop glazbi plasira obično je smeće. Složit će se s time i oni koji o glazbi znaju puno više nego ja. Stoga me nemalo iznenadilo kad mi je prijatelj prije nekoliko godina, uz gomilu pohvala, linkao novu pjesmu meni totalno nepoznate Billie Eilish.
Preslušao sam reda radi i – shvatio da ima tu nečega. Nisam jedini, ako se treba pozvati na autoritete, onda je tu jedan Thom Yorke iz Radioheada: "Ona je danas jedina umjetnica koja stvara novu i zanimljivu pop glazbu", završen citat. Uzgred, mislim da treba dodati Lanu Del Rey i Willow Smith. A ne smije se ni preskočiti činjenica da u stvaranju i produciranju pjesama Billie ima ogromnu pomoć svog brata Finneas O'Connella.
Nisam jedini kojemu je prva pjesma s repertoara Billie Eilish bila njezin najveći hit Bad Guy. Prvo mi je za uho zapeo sinkopirani bas, nasuprot kojemu bubanj udara metronomski, što daje zanimljiv kontrast. Kitica je u harmonijskom molu, to je ona ljestvica koja povisi sedmi ton, tako da zazvuči malo neobičnije od prirodnog mola.
Isti harmonijski mol (čak i iz istog tonaliteta) koristi se i u pjesmi Bury a Friend, samo što u Bad Guy uobičajeni C mol akord postaje Cm9. Harmonijski mol koristio je i Bach, najbolji primjer je njegova velebna Toccata i fuga u D molu.
No, čak ako su vam ovi detalji s ljestvicama i akordima promakli, sigurno ste zapazili onaj sintisajzerski solo u pripjevu. I to je mol, samo s povisilicom na drugom mjestu i obično se zove mađarski ili ciganski mol. Zamislite taj solo na violini i odmah će vam to zvučati kao neki čardaš.
Billie Eilish kaže da ju je za tu dionicu inspirirala tema iz video igrice Plants vs Zombies. Podsjetila me tom izjavom na mnoštvo autora pop i rock glazbe koji nisu imali prilike u nekoj glazbenoj školi izučavati ljestvice i harmonije, nego bi, čuvši kakvo djelo, zapazili u njemu nešto neobično i lijepo, pa onda to pretočili u vlastiti autorski izražaj.
A nema dobrog skladanja dok ne poslušate hrpu kvalitetnih autora iz raznih epoha. Billie Eilish je, prema vlastitom priznanju, slušala vrlo raznoliku paletu glazbenika, od Sinatre i Beatlesa do hip hopa i Lane Del Rey. Napokon, i njezini su roditelji glazbenici i svakako su je dobro proveli kroz sve ono što se zbivalo u ranijim epohama.
Stoga ne čudi da Billie koristi vrlo raznolike harmonije, počevši od minimalističke, dvoakordne (D mol i A dur) pjesme Therefore I am (koja završi sa stop, baš kao svojedobno i MC Hammer). Harmonijski najzrelija joj je pjesma Xanny, meni i najbolja s njezinog veleprodavanog prvog albuma.
Kitica ima zanimljiv moment posuđen iz tradicije šlagerske glazbe, kad se namjesto očekivanog D dura pojavi D mol. No, pripjev – kao i prijelaz (bridge) – nude još više iznenađenja, kakvih se ne bi postidjeli ni najveći pop majstori harmonija. Meni je kromatsko spuštanje s Fis mola na augmentativni F jedinstveno i izvrsno.
U prijelazu ta kromatika završava perfektno s jednim Dm7b5, a cijela pjesma na kraju skonča na Cis 7, ostavljajući nas u limbu. Što je sasvim prirodno za temu o ovisnosti o lijeku (xanaxu). Billie ima problema s depresijom, pretpostavljam da je njezin sudrug u patnji Thom Yorke prepoznao srodnu dušu.
Studijska verzija odlikuje se minimalističkim zvukom (kakav je vrlo čest na njezina prva dva albuma), dok u izvedbema uživo bolje razaznajete harmonije i laganu jazz crtu.
Drugi album Billie Eilish možda mi je i najslabije sjeo, iako je i na njemu sve odrađeno kvalitetno. Najveći hit i definitivno najbolja stvar jest upravo naslovna: počinje kao akustična pop pjesma u tročetvrtinskom valcer ritmu (s harmonijom koja baca na starinsku glazbu), da bi onda prešla u 4/4 ritam s postupnim pojačavanjem zvuka, sve do razine punokrvnog rock banda. Šaputavi sopran, koji predstavlja zaštitni znak Billie Eilish, postaje melodičan i voluminozan glas kakav odlično pristaje ovom glazbenom stilu.
To su one takozvane slow burn pjesme s kakvima treba imati strpljenja, što se na kraju itekako isplati. Prilično jedinstveni primjer u moru (ili, deponiju) današnjih hitova koji moraju puknuti slušatelja od prvog tona. Na koncertima publika reagira oduševljeno i pjeva zajedno uz Billie, očito ima još onih koji bi htjeli čuti nešto složenije i ljepše od dvominutnih ritmičnih pjesmuljaka.
Nije mi teško priznati da sam izgubio osjećaj za prepoznati hit. Kad slušam Billie Eilish često imam osjećaj da se radi više o nekakvom eksperimentalnom djelu, namijenjenom užoj publici. To nisu klasične zarazne melodije s ritmom za ludi ples u noćnom klubu. Vrlo često to su krajnje intimna djela, u kojima je zvuk ogoljen na glas u pratnji gitare ili klavira.
Treći album Hit Me Hard and Soft donio je promjenu zvuka, lo-fi produkciju i alternativni pop kao glavno usmjerenje. Istina, tu su i hitovi poput kontroverzne Lunch (s aluzijom na oralni seks sa ženom) i iznimno popularna Birds of Feather (koja je se i u Hrvatskoj popela na vrh top liste).
Ali, puno više mjesta ostavljeno je za drugačije pjesme, od kojih je Bittersuite zasigurno najposebnija. Svite su zapravo kolopleti plesova, dok u slučaju Billie Eilish imamo nekakav koloplet, sastavljen prije svega od modernog popa i reggaea. Koji onda na kraju potpuno uspori, ples prestane i sve ispuni zvuk koji podsjeća na pionire elektro glazbe.
I koliko god da nisam bio veliki ljubitelj pop glazbe, uvijek sam priznavao da su brojni autori, poput Eltona Johna, Paul McCartneya, Carpentersa i ABBA-e dokazivali da se njoj može pristupiti sasvim ozbiljno.
U ovom današnjem glazbenom jadu i bijedi pop glazbe, Billie Eilish je ona vrsta autora koji tom svjetski najpopularnijem stilu konačno vraća tu davno izgubljenu ozbiljnost. A njoj su tek dvadeset i četiri ljeta i tko zna što će se još roditi u njezinoj glavi.