Internacionalne smotre odlična su prilika da se pogleda u dijelove svijeta gdje većina publike često nema ni priliku, ali ni želju zaviriti. Cannes, Locarno, Sarajevo, Venecija, potencijalno uvijek kriju mnoštva egzotičnih bisera, ali ih, u svom tom mnoštvu, nije uvijek lako prepoznati i pronaći.
Da se ne biste previše mučili, potrudili smo se ukazati vam na neke od njih:
My Father's Shadow - Davis Akinole
Afrika i kinematografija dvije su riječi koje rijetko idu jedna uz drugu, ako niste posvećeni filmofil, a izbori većine ljudi najčešće idu ka produktima onoga što obično zovemo kolektivnim zapadom.
Sjenka oca, po sižeu djeluje vrlo bazično - sinovi kreću na put prateći oca na odiseji iz ruralnog dijela Nigerije do prijestolnice Lagosa, gdje ovaj provodi dobar dio vremena na poslu, a sve u vrijeme predsjedničkih izbora 1993. koji su prethodili državnom udaru iste godine.
Konkretan put je naravno metafora - za odrastanje, suočavanje s obiteljskim istinama, ali i istinama neposrednog surovog svijeta u kom braća žive. Napisan od strane debitanata, braće Davis Akinole i Wale-a, i režiran od strane prvog, ovaj polu-autobiografski film prvi je nigerijski film odabran za službenu smotru ovog proljeća u Cannesu, uz poseban spomen u kategoriji Camera d'Or.
Sermon to the Void (Boşluğa xütbə) - Hilal Baydarov
Za sve zainteresirane i zaintrigirane naslovom, u ovom trenutku, na netu je moguće naći samo kratak sinopsis koji kaže "kako se svijet bliži kraju, Šeih Ismail, kreće na pohod da pronađe vodu života."
Onima koji s radom ovog azerskog umjetnika nisu upoznati (a pretpostavljamo da ih je mnogo), možemo reći da ovaj film zapravo završni dio "propovjedničke" trilogije, koju također čine i Sermon to the fish (2022) i Sermon to the birds (2023). Estetski dojam, ako je suditi po prethodnicima, više će odgovarati ljubiteljima Tarkovskog i Parajanova, ili, eventualno Nuri Bilge Ceylana.
Dakle, površno gledano, u pitanju su spori, kontemplativno-meditativni filmovi s dugim sekvencama, malo dijaloga i puno šutnje, u kojima bi svaki izvučeni kadar zaslužio Pulitzerovu nagradu.
Međutim, kao kod svake forme, mnogi će se na prvome mjestu zapitat da li ona suštinski služi ideji koju se trudi iskazati, ili je puki manirizam u službi umjetničarenja i tehničkog razmetanja. Dosadašnji nemali opus Baydarova, koji s "Hudbom praznini", dostiže svoj vrhunac, pokazivao je da se ipak radi o umjetniku s autentičnim glasom i formiranim svjetonazorom, čiji glas, kroz vizuale svoje domovine, govori univerzalno vrijedne i prepoznatljive istine.
Ako već ne možete stići na ovogodišnje Biennale od 27 kolovoza u Veneciji, gdje će, van konkurencije, biti premijerno prikazan, pribilježite ga sebi i obavezno potražite do isteka godine.
The Secret Agent - Kleber Mendonça Filho
Previše ovdje ima obećavajućih momenata da bismo ga zaobišli. Na stranu što su i redatelj i glavni glumac proletos u Cannesu nagrađeni "palmama" a film pokupio nagradu kritike.
Glumac u pitanju je Wagner Moura iz serije Narcos, a pojavljuje se i legendarni Udo Kier u sceni koja je bila pisana ciljano za njega (kao što su vjerojatno i sve scene u kojima se ikada pojavljivao). Sinopsis je - Marselo, četresetogodišnji inženjer bježi u Recife tjekom vojne diktature 70ih u Brazilu, pošto mu je na leđa stavljena meta od strane jednog vladinog službenika.
U Recifeu je sigurna kuća kao dio jatačke mreže za mnoge slične njemu - ali, po svemu sudeći, Marselo ubrzo otkiriva da potencijalno utočište zapravo obećava gori pakao od onog iz kog je pobjegao. U pojedinim kritikama Mendocina stilska rješenja mogu se usporediti s Carpenterom (Panavision leće), De Palmom (dijeljeni ekran) i Scorceseom (upotreba soundtracka), a naturalizam nasilja čak i s Mariom Bavom.
Možemo sa svoje strane, makar po elementima sižea, dodati i snažu reminiscenciju na Sorcerer Williama Friedkina, što su sve svakako dovoljne reference da ga se stavi na ovogodišnji must list.
Sirât - Oliver Laxe
Iako prikazan ovog ljeta u Puli, vjerojatno je još uvjek neviđen od dobrog dijela publike. Po zemlji proizvodnje, sigurno odudara na listi, ali smo ga, makar po mjestu zbivanja, ipak u nju uvrstili.
Ovo je jedan od onih filmova mističnog imena koji vas mometalno zaintrigiraju naslovom i jednom jedinom slikom s postera. Možda ni trailer ne bi trebalo pogledati, već u ovo ući potpuno nepripremljen i naveden samo vanjskim referencama, pa se nadati potpunom oduševljenju koje svi filmovi u koje smo ovako ušli mogu izazvati, ili pak završiti u razočaranju koje su, ruku na srce, možda češće isti proizvodili.
Da bi produbili misterij, reći ćemo da je titulatrna riječ koncept iz islamske eshatologije i predstavlja tanki most preko koga svi griješnici imaju prijeći u čas Sudnjega dana. Dodajmo i to da, ako se odlučite odgledati trailer, mogu javiti jako prijatne kinefilske asocijacije. Liči sve na neku priču koja se događa u svijetu prvog Mad Maxa, neposredno prije nego je društvo otišlo dovraga, a možda se osjeti (na prstohvat) i dalek eho Jodorowkog.
U Cannesu, Oliver Laxe nagrađen je nagradom žirija, koja se obično dodjeljuje najoriginalnijem filmu, dok je tehno skladatelj Kangding Ray nagrađen za najbolji soundtrack što, uzevši u obzir da se cijelo to predvečerje apokalipse događa u paklu rave fešti diljem marokanske pustinje, daje posebnu težinu.
With Hasan in Gaza - Kamall Aljafari
Postoji ona čuvjena replika Kevina Costnera u Dances with wolves gdje on na pitanje zašto želi otići na Granicu kaže - "želim je vidjeti... prije no što nestane."
Granica, fizička i metafizička, kojom je prije više od dvadeset godina hodio redatelj Kamall Aljafri u ovo, naše vrijeme, doista prijeti da zauvek nestane. Snimka koja je do skora bila izgubljena a u kojoj je dokumentirao svoj put iz 2001. godine kada je u pokušaju da pronađe čovjeka sa kojim je 89-te dijelio zatvorsku ćeliju, zabilježila je prizore svakodnevnog života stanovnika Gaze.
Hasan iz naslova, pratio je Aljafrija kao vodič sa sjevera na jug, i to je trebalo da bude Aljafrijev prvi film, no, iz nepoznatih razloga, snimci su do današnjih dana ležali u mraku, da bi danas, voljom Proviđenja bili ponovo pronađeni umontirani i spremljeni za premijeru koja će se dogoditi u kolovozu na filmskom festivalu u Locarnu.
Sa sviješću koju u ovom povijesnom trenutku imamo, teško da će nas prizori života ovih ljudi i ovog dijela svijeta, moći ostaviti ravnodušnim