Gospođa Rohrdorf živi u staračkom domu, ali ne u običnoj sobi, nego u stanu na dvije etaže. S jedne na drugu vozika se liftom sjedalicom. Ima hranu iz doma, svraća do nje i čistačica, a svaki dan dolazi joj netko dodatno pomoći, što u njezi i kupanju, što u raznim kućanskim poslovima. Jednom tjedno ide na masažu ili pedikuru, često odlazi frizeru. I svakome ostavi pristojnu napojnicu, nakon što plati nimalo jeftine usluge.
Umirovljenički san
Devedesetpetogodišnja krepka starica radila je nekoć kao knjigovotkinja, a u ispunjenju svog umirovljeničkog sna uživa već desetljećima.
Nije ona jedina kojoj se tako posrećilo: boležljiva Müllerica živi u velikoj, prekrasnoj kući s koje kao na dlanu gleda na Rajnu. U prizemlju kuće su još dva stana koja iznajmljuje i tako, blago rečeno, krpa svoj ionako nemali umirovljenički budžet. Nedavno je kupila i auto, luksuzni Audi skuplja prašinu pred kućom jer ona više ne može voziti. Nije ju briga, ima se, može se.
Kad biste od svih njemačkih umirovljenika znali samo gospođe Rohrdorf i Müller, mislili biste da je Njemačka penzionerski raj.
Prosjek prosjeka
Prije nekoliko dana pijem kavu s Riemannima i pričam im o ovim mojim umirovljenicama. Za razliku od njih, Riemanni su, da tako velim, prosjek njemačkog umirovljeničkog prosjeka. Daleko od toga da im je loše, imaju dobar i sređen stan u mirnom i pristojnom kvartu.
Oboje su pušači i sami motaju cigarete, moraju štedjeti na inače vrlo skupoj navici. Sav namještaj u stanu nabavljen je još u vremenima kad je Herr Riemann šljakao u tvornici, a Frau Riemann radila po dva posla. I njima, kao i vama, gospođa Rohrdorf djeluje poput junaka neke legende.
Imaju pomoć u kući jer su ih oboje sustigle neke bolesti, ali mogu sebi priuštiti samo onoliko koliko im pokrije zdravstveno osiguranje. Nemaju novca za doplatu.
I jako se plaše mogućnosti da bilo tko od njih, ili, nedajbože, oboje, završe u staračkom domu. Jer to košta četiri tisuće eura po glavi. Ako vam, u najboljem slučaju, osiguranje pokrije pola, ode vam više od jedne mirovine na plaćanje nužnih troškova.
Nabava pelena, kojekakvih krema i dodatna terapija padaju na pleća članova vaše obitelji. Kojima će utjeha biti što ćete im nakon smrti ostaviti nekretninu.
Usamljenički život
Riemanni imaju sreću što su zajedno i još dovoljno pokretni da se brinu o sebi. Takvi su, međutim, rijetkost. Prosječan njemački umirovljenik živi sam, katkad i u velikoj kući, kao meni jako draga gospođa Berger. Njoj sin utorkom ode u kupnju, srijedom svratim ja da joj pomognem - i praktički cijelo ostalo vrijeme provodi sama. Krene brbljati čim uđem na vrata, toliko je željna društva.
Pokojni je Herr Berger bio električar, sredio sve instalacije u kući, ali uveo je i grijanje na struju, koje sada Bergerici zna odnijeti i pola mirovine.
Daleko od toga da je gladna ili da joj nešto materijalno nedostaje, samo su davno iza nje dani financijske bezbrižnosti. Spašava je to što je s radnim vijekom završila u vrijeme najvećeg njemačkog ekonomskog prosperiteta, pa su i mirovine bile vrlo solidne.
Koliko sam dosad njemačkih umirovljenika izbliza upoznao?
Pojma nemam, valjda više od stotinu. Niti jedan ne živi s djecom u kući, čak ni kad su već u prilično velikim zdravstvenim teškoćama. Riemanni su jedan od tek nekoliko bračnih parova. Svi ostali su pasje sami.
"Ne mogu ni čitati ni gledati televiziju, jako mi je oslabio vid". redovno mi se žali Bergerica.
Život u staračkom domu
Mnogi onda odu u dom, da bi imali skrb ili kakvo-takvo društvo.
"Ja sam otišla u dom da ne smetam djeci", povjerava mi se Frau Rutgers, koja sa mnom voli pričati i o svom bolničarskom radu na kraju onoga rata. Nisu joj naškodile tegobe rane mladosti, i dalje je vrlo pokretna, dobro vidi i čuje, um odlično funkcionira. Ona je, ipak, vrlo rijedak slučaj, najveći dio njih je u domu zato što se više nitko nije mogao o njima brinuti kod kuće.
Te su ustanove u dobrom stanju, spram naših je to gotovo pa hotelski smještaj. Nije sve baš bajno: tuširaju vas jednom tjedno i to obično na brzinu, kao u autopraonici. Ipak, imate dobru njegu, solidnu hranu, a nađe se i ponešto društva. Neki se čak i zaljube, nije im teško obećati doživotnu vjernost.
Samo ako ste spremni za to iskeširati barem dva soma svojih eura. Rohrdorfici to nije nikakav problem, drugima itekako jest. Čak ima i slučajeva, posebno u ovim hudim inflacijskim vremenima, da ljudi ostanu bez smještaja u domu jer ga više ne mogu plaćati.
Socijalna skrb
Za utjehu, njemačka socijalna skrb i dalje je vrlo kvalitetna. Gospođa Holzer jedva da je nakupila koju godinu staža, nju su bolesti priječile da išta zaradi. Socijalna služba smjestila ju je u sasvim solidan stančić na dobroj lokaciji, omogućila joj svu potrebnu skrb, trajalo bi to još dulje da nije došla korona i u dva dana ubila inače ne baš zdravu umirovljenicu.
Ona nije usamljeni slučaj skrbi: stari Kohl je tako sebi mogao priuštiti da svaki dan taksijem ide k liječniku i kupi sebi kutiju onog Marlbora od 29 cigareta. Na kraju su ga te cigarete i ubile, ali nije ostao ni gladan ni bez krova nad glavom. Ne znam kako je sebe doveo u tu poziciju da mora imati socijalnu pomoć. I u starosti je bio nekako mangupski tip. Pamtio je i Jugoslaviju, najviše po tada mladoj i lijepoj Titovoj ženi. Neću vam pričati detalje kad sam ga zatekao mrtvog u stanu. Sahranili su ga o gradskom trošku.
Njemački umirovljenik zaista može uvijek računati na ovaj ili onaj stupanj socijalne skrbi. Nerijetko je dovoljno da lokalnim vlastima podnesete izvješće o svojoj niskoj mirovini i da vam pomognu s nekoliko stotina eura mjesečno.
Kraj zlatnog doba
Već sad možete vidjeti razliku između onih koji su odavno u mirovini i novih umirovljenika. Oni prvi mjesečno dobiju barem prosječnu njemačku plaću, a ovi drugi moraju se zadovoljiti s nekih 1200-1500 eura. To je novac s kojim se može solidno živjeti, pod uvjetom da ste zdravi i da vam ne treba njega.
U budućnosti će biti još gore. Deutsche Bank je nedavno izračunala da će oni koji sada krenu raditi i zarađivati solidna dva soma eura mjesečno (neto) na kraju radnog vijeka imati mirovinu od 882 eura. Već danas ste s tim novcem ovdje socijalni slučaj.
Stari Nijemci morat će živjeti sa svojom djecom i unučadi.
Ili raditi do smrti.