U anketi Wiwibloggsa, portala koji okuplja najviše fanova Eurosonga, s naslovom Tko bi trebao pobijediti na Dori 2025.? na prvom mjestu stoji ime Marka Bošnjaka. Nedugo nakon što su objavljene sve pjesme ovogodišnje Dore, Marko je prvi uspio ući u YouTube trending. U našoj anketi trenutno je na drugom mjestu, ispred njega je samo grupa Ogenj.
Čime je to Marko osvojio Hrvate, je li spreman na potencijalni odlazak u Švicarsku i koji su mu najveći izazovi pred Doru upitali smo ga u velikom intervjuu.
@index.hr Marko Bošnjak odgovara na naših pet pitanja o Dori #indexhr #Dora2025 #markobošnjak #hrvatska #fyp ♬ original sound - Index.hr
Ajmo za početak klasično, kako je nastala pjesma?
Svake godine uoči Eurovizije dobijem pjesme iz raznih timova, bilo inozemnih ili domaćih, koji imaju viziju mene na toj pozornici. Iskreno, većinu ih ignoriram jer često ne odgovaraju mom glazbenom senzibilitetu ili zvuče kao nešto što nije u mom stilu.
Ali, ovu pjesmu sam dobio kao demo od tima iz Irske, Nizozemske i Velike Britanije i odmah sam prepoznao njezin potencijal. Znajući da može postati moćna eurovizijska pjesma, radio sam na doradama s Filipom Majdakom kako bismo joj dali prepoznatljiv hrvatski pečat. Posebno smo se fokusirali na završni dio, gdje pjesma doživljava kulminaciju. Htjeli smo da taj trenutak bude snažan i emotivan.
Proces stvaranja bio je jako zanimljiv - doveli smo ljude u Zagreb, vodili ih na karaoke u Praćku, povezali se i stvarno uživali u kreativnom procesu. Cijeli tim bio je otvoren za moje prijedloge, što je bilo ključno u oblikovanju pjesme.
Gledala sam neke reakcije stranih eurovizijskih fanova na Poison Cake. Ekipa s Wiwibloggsa je tvoju pjesmu opisala riječima "kao da Lady Gaga i Luke Black imaju love child".
Hahaha, da... Volim dark alternativni pop i Lady Gaga mi je od malih nogu ogromna inspiracija. Fascinira me njezina beskompromisnost i to što uvijek pomiče granice.
Luke Black? OK, njegova eurovizijska pjesma mi je bila zanimljiva, ali ne bih rekao da me on oblikovao kao izvođača. Naravno, razumijem potrebu ljudi da pjesmu smjeste u neki kontekst i usporede s nečim poznatim. Samo bih umjesto Lukea Blacka možda dodao neko jače ime u tu kombinaciju.
Imaš li uzora na domaćoj/regionalnoj sceni? U regiji, kako je popularno reći.
Ne bih koristio riječ "uzor", ali divim se izvođačima koji su svoji i ne podilaze trendovima, nego ih sami stvaraju. Josipa Lisac mi je jedna od najvećih inspiracija upravo zbog svog autentičnog izraza - i vokalnog i vizualnog. Godinama je ostala dosljedna sebi, nije se prilagođavala očekivanjima i baš zato je posebna.
Također, fascinira me ono što je napravila Senidah - stvorila je cijeli svoj svijet i publiku koja to razumije i podržava. Volio bih izgraditi nešto slično - prepoznatljiv zvuk i autentičan umjetnički pravac.
Ti si jedan od rijetkih hrvatskih (pogotovo mladih) glazbenika koji su veoma društveno angažirani. Pjevao si na koncertu za Gazu, nastupao si na zagrebačkom Prideu... Misliš li da ti to može više pomoći ili odmoći na Eurosongu?
Na Euroviziji mi može pomoći jer su tamo ljudi otvoreniji i više cijene autentičnost. U Hrvatskoj je to druga priča - ovdje društveni angažman često nailazi na otpor.
Znam da bi mi bilo lakše da se držim neutralnog stava i da se ne izjašnjavam o određenim temama, ali ako već imam glas i platformu, želim je koristiti za nešto više od promocije svoje glazbe. Svjestan sam rizika, ali smatram da se za prave stvari vrijedi zauzeti - čak i ako to znači suočavanje s negativnim reakcijama.
Jesi li zbog toga imao neugodna iskustva, možda prijetnje?
Da, bilo je toga. Na društvenim mrežama često dobivam negativne komentare, ponekad i prijetnje. Ali bio sam svjestan da to dolazi s time. Kad sam, primjerice, javno progovorio o situaciji u Gazi, dobio sam puno podrške, ali i dosta negativnih reakcija. No, mislim da je važno ne šutjeti. Ako imam glas, koristit ću ga da podržim one koji ga nemaju.
Eurosong se sve više politizira...
U nekom trenutku shvatiš da iz perspektive medija mi koji nastupamo često postajemo simboli nečega iako smo tamo došli predstaviti svoj rad. Stvara se teret oko nas, interpretira se svaki detalj, pa čak i nešto toliko banalno kao boja majice može postati tema rasprave. Dogodi se da netko nosi određenu boju i odmah krene priča u kojem smjeru ide njegova podrška.
Iskreno, osjećam se spremno za bilo kakva novinarska pitanja. Već dvadeset godina treniram glas, po struci sam glazbeni tehničar, a studiram odnose s javnošću. Mislim da znam zadržati mirnoću, složiti misli i argumentirati ono što želim reći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se pojavi neko pitanje koje bi me moglo zateći, ali vjerujem da bih i tada znao kako se postaviti i odgovoriti promišljeno.
Poznat si i po upečatljivom modnom izričaju. To je namjerno ili ti dođe prirodno? Voliš modu?
Definitivno! Volim modu i izražavanje kroz odjeću, ali u Hrvatskoj ljudi još nisu navikli na muškarce koji eksperimentiraju sa stilom. Ovdje se i dalje očekuje da muškarci budu u klasičnim odijelima, ali ja se ne pronalazim u tome.
Scenski izgled za mene je dio umjetničkog izraza. Ne nosim iste stvari privatno i javno - kao što Beyoncé ima alter ego Sashu Fierce, tako i ja razdvajam Marka Bošnjaka privatno i onog na pozornici. U dućanu me možete sresti u trenirci, naravno.
Je li stresno biti favorit? Već si jednom bio pa završio drugi, tad je Mia Dimšić predstavljala Hrvatsku na Eurosongu...
Već sam jednom bio favorit i mislim da sam odradio svoj zadatak maestralno - iako sam završio drugi. Prošao sam taj stresni dio i sada mi je jasnije kako se nositi s pritiskom.
Znam što znači biti favorit, bio sam u toj ulozi i na Pinkovim zvezdicama, tako da mi je sve to u glavi dobro posloženo. Ljudi očekuju najbolje i da dam sve od sebe. Jedini pritisak koji osjećam dolazi od mene samog - želim opravdati vlastita očekivanja i biti zadovoljan time što pružam publici.
Hoće li to zadovoljiti sve? To je nešto na što ne mogu utjecati. Ali mogu utjecati na svoj nastup, svoj mindset i taj osjećaj da, kad siđem s pozornice, znam da sam dao sve od sebe. Bez obzira na ishod, želim biti ponosan na ono što sam napravio. To mi je glavna vodilja - da pritisak ne doživljavam kao nešto negativno, već kao motivaciju da budem najbolji što mogu.
Gledajući unatrag, kako si se osjećao zbog rezultata na Dori 2022. godine?
U tom trenutku drugo mjesto mi je palo teže nego da sam bio treći ili peti. Da sam bio treći, rekao bih si: "OK, ostvario sam dobar rezultat, ali nije bilo toliko blizu pobjedi." Ovako, bio sam tik do vrha i falilo mi je tako malo.
Posebno je bilo teško jer su mnogi bili uvjereni da bih trebao pobijediti. Dani nakon toga bili su kaotični - svugdje sam viđao rasprave o tome je li pobjeda bila zaslužena ili ne. U jednom trenutku osjećao sam se stvarno loše jer, na kraju krajeva, pobjednica zaslužuje uživati u svom uspjehu.
Ali, s vremenom sam shvatio da se sve događa s razlogom. Možda je tada jednostavno trebalo biti tako i sada imam priliku pokušati ponovno.
Što radiš drugačije ove godine?
Sve radim drugačije! Prva stvar - tim je puno veći. Sada imam oko 10 do 15 ljudi koji sudjeluju u pripremi nastupa, svatko radi svoj dio, od produkcije do vizualnog identiteta.
Osim toga, idem s pjesmom koja je puno izazovnija i drugačija. Nije riječ o klasičnoj, balkanskoj emotivnoj baladi koja lako dopire do naše publike. Ova pjesma ima potencijal za eurovizijsku scenu - žanrovski je šira, kombinira pet do šest glazbenih pravaca spojenih u jednu cjelinu. Vizualno će nastup biti puno kompleksniji.
Dok je moj prošli nastup bio minimalan - ja, mikrofon i emocija - sada gradimo cijeli svijet na sceni. To je puno veći rizik za hrvatsku publiku, ali vjerujem da je vrijedan pokušaja.
Tvoja pjesma ove godine je na engleskom. Misliš li da to povećava šanse na Euroviziji?
Apsolutno. Engleski omogućava bolju povezanost s međunarodnom publikom. Već sada vidim interes iz raznih zemalja, ljudi uče tekstove i slušaju moju glazbu. To mi daje nadu da pjesma može ostaviti snažan dojam i na Euroviziji.
Spomenuo si ranije Pinkove zvezdice. Kako je na tebe utjecalo to iskustvo i što danas misliš o dječjim TV showovima?
S jedne strane, iskustvo mi je pomoglo u onome što danas radim. Ali, s druge strane, mislim da djeci nije mjesto pred kamerama u tolikoj mjeri. Smatram da bi trebalo biti puno više regulacije i brige o mentalnom zdravlju djece u takvim natjecanjima. Najbolji način da ih se zaštiti jest smanjiti njihovu izloženost javnosti.
Razumijem dječju želju da nastupaju i roditelje koji ih podržavaju - ja sam bio to dijete koje se samo prijavilo i natjeralo roditelje da ga vode na audiciju. Doslovno sam plakao i dramio dok nisu pristali, doveo sam ih pred gotov čin prijavom.
Ali, mislim da bi donja granica za takva natjecanja trebala biti barem 16 godina. Djeca bi prije toga trebala biti fokusirana na školu, razvoj i stvaranje vlastite slike o sebi, a ne prolaziti kroz pritisak javnosti.
Naravno, to im može pomoći da izgrade karakter i nauče se nositi s određenim situacijama, ali svejedno mislim da je potrebno više zaštite i svijesti o tome kako rano izlaganje reflektorima utječe na njih.
Pa onda one priče "nećete vjerovati kako danas izgleda dječak iz Pinkovih zvezdica"...
Da, kao da sam bio dijete s 9 godina, a onda odjednom nestao do 19. A zapravo nisam - samo sam odrastao. Nisam bio neka dječja zvijezda poput Hanne Montane, koja se onda transformirala u Miley Cyrus. Ja sam uvijek bio Marko Bošnjak i ostao sam Marko Bošnjak.
Je li ti danas drago što si se nastavio baviti glazbom ili si u nekom trenutku pomislio da bi bilo bolje da si odustao?
Ne, nikad nisam stvarno poželio odustati iako je bilo trenutaka kad sam se pitao ima li sve to smisla. Uvijek sam pridavao veliku važnost obrazovanju i želim imati diplomu jer mislim da je to važno - nikad ne znaš što ti život može donijeti.
Bilo je trenutaka kada sam osjećao umor i razmišljao bih o pauzi, ali onda bih shvatio da mi je život bez glazbe deset puta gori. To je nešto što me uvijek vraćalo, čak i kad sam mislio da se više ne želim time baviti. Glazba mi je uvijek bila oslonac i drago mi je što sam imao dovoljno ustrajnosti da nastavim.
Radio si i poslove izvan glazbene industrije. "Bio drugi na Dori, sad radi u fast foodu", svi se sjećamo tih priča...
Apsolutno mislim da je raditi bilo kakav posao odlična stvar za svakog mladog čovjeka. Mislim da je najnormalnija stvar da adolescent ili student radi i sam zarađuje svoj novac umjesto da uvijek mora tražiti od roditelja.
Ljudi su to moje iskustvo u fast foodu percipirali na različite načine. Nekima je to bila pozitivna priča - drago im je vidjeti da mlada osoba ne sjedi i ne čeka prilike, nego radi i stvara nešto za sebe. Drugi su to doživjeli kao neki moj fijasko, kraj karijere, što mi nikad nije bilo jasno. Imao sam 19 godina u tom trenutku i to je bio samo dio mog života.
Smatram da je važno znati raditi i cijeniti trud. Nisam bio tip koji će samo reći: "Ja ću biti influencer ili umjetnik i nikad neću naučiti kako se boriti za svoj novac." Upravo suprotno - htio sam iskusiti što više i mislim da me to samo dodatno ojačalo.
Živio si u inozemstvu tijekom dijela studija. Jesi osjetio razlike?
Društveno gledano, bilo mi je teže prilagoditi se Hrvatskoj nakon života u inozemstvu. S jedne strane, ovdje postoji ta toplina - lako je sjesti na kavu i dogovoriti se s ljudima. Ali, istovremeno je Hrvatska dosta manje otvorena prema različitim stilovima, osobnostima i onome što odstupa od norme.
U velikim gradovima u inozemstvu ljudi su navikli na raznolikost i jednostavno ih nije briga tko kako izgleda ili kako se izražava. Ja sam živio u gradu s četiri milijuna ljudi - to je ogromna razlika u mentalitetu u odnosu na Hrvatsku.
Ovdje postoji osjećaj zajedništva, što je lijepo, ali s druge strane, to zajedništvo često znači da si ljudi uzimaju pravo komentirati stvari koje ih se ne tiču. Sve to ima svoje pluseve i minuse, ali meni je drago što sam prošao obje strane i mogu razumjeti oba načina razmišljanja.
Može li ti to iskustvo pomoći na Euroviziji?
Sigurno. Imam publiku i izvan Hrvatske, što se vidi po analitikama na Spotifyu i društvenim mrežama. Ljudi iz Poljske, Nizozemske i Njemačke već slušaju moju glazbu. Nadam se da će Eurovizija dodatno proširiti tu bazu.
Koji ti je najizazovniji dio cijelog ovog procesa?
Intervjui! Ponekad su pitanja jako slična i to može postati zamorno. Ali, trudim se to gledati kao dio posla. Pjesma, spot i koreografija su gotovi, a sada slijedi ono najteže - predstavljanje svega toga ljudima. Ali ja u tome uživam, zaista.
Sve ovo me naučilo da uživam u procesu i da se ne opterećujem ishodom. Eurovizija je u neku ruku show, igra - nešto poput Igara gladi, gdje svaka zemlja šalje svog predstavnika da se bori (smijeh). Ali, na kraju dana, najvažnije mi je da se osjećam ponosno na ono što radim. Bez obzira na rezultat, želim znati da sam dao najbolje od sebe. To mi je najvažnije, ne da zadovoljim druge, već sebe.
Ako pobijediš, planiraš li prilagoditi nastup Eurosongu, odnosno mijenjati ga s obzirom na Doru?
Definitivno! Produkcija u Švicarskoj ili Švedskoj nije ista kao u Opatiji. Već sada imamo planove kako poboljšati nastup ako prođemo dalje.
Što ako opet završiš drugi?
Onda se prijavljujem 2050., pa valjda ćete me jednom poslati! (smijeh)