Uskoro ćete proslaviti 70. rođendan, a još uvijek radite punom parom, u čemu nalazite životnu snagu?
Govore da je grubo ostarjeti, ali ja mislim da je gore umrijeti mlad. Osim toga, sedamdeset godina na ovu današnju skupoću i nije tako puno. A to što još uvijek radim punom parom trebam zahvaliti dragom Bogu koji mi je omogućio da radim što me veseli i što je u meni još ostalo puno dječje radoznalosti.
Nedavno ste izdali dvije zbirke dječjih pjesama, čime su motivirane i što Vas je inspiriralo da ih napišete?
Izdao sam i još jednu zbirku pjesama na čakavici Milne na Braču. Bolje je izdavati knjige nego prijatelje ili sebe samoga. Pjesmice za djecu počeo sam pisati još kad su moja djeca bila mala, ali borba za malo kruha i mirisa benzina je učinila da sam započete pjesmice za djecu završio tek za unučad. Ima puno tema o kojima još nitko nije pisao, a upravo dovršavam pjesmice o prirodnim i rednim brojevima pisane na jedan poseban način. Djeca su velika inspiracija pod uvjetom da ne mislite kako su maloumna i da im možete "bajati" kako hoćete. Iskrenost i jednostavnost djece puno su važniji od proračunatosti odraslih.
Jeste planirali izdati zbirke kad ste ih počeli pisati ili se taj proces dogodio spontano?
Ne, jer sam pisao poeziju kao neki odjek u meni na sve ono što se događalo oko mene. To je bila najprije moja intimna poezija, koja se ne objavljuje, pa tek onda i "škola o djeci" koju su me podučavala sama naša djeca. Đankino i moje troje djece bili su poticaj i inspiracija, a i sami su pisali pjesmice koje čuvam kao najdraže uspomene. Tek su unuci bili poticaj za pretvaranje pjesmica u konkretnu knjigu, a zatim nakon što sam ih skladao i u jedan dječji mjuzikl "Tuča na tanjuru", te CD s 24 pjesmice u izvođenju Gibonnija, Arsena Dedića, Olivera, Tedija Spalata, Nine Badrić, Giuliana, Karana, Zorice Konđe, Diane Kučić i dječjeg zbora "Abrakadabrići", te pokojnog glumca Josipa Gende i glumice Snježane Sinovčić.
Trenutačno s Miroslavom Škorom snimate i album dječjih pjesmica, kad možemo očekivati izlazak albuma?
CD mojih pjesmica sa Škorom kao izvođačem (uz Zagrebačke mališane) već je gotov, ali nije još u prodaji. Na njemu je 25 pjesmica koje su inače objavljene dijelom u knjizi "Morska pjena" i "Čudnovate pjesmice o moru i lavoru". CD ćemo promovirati zajedno s knjigom "Morska pjena" vjerojatno u drugoj polovini rujna.
Kako ste se našli u ulozi glazbenika?
Pa ja sam "službeno" glazbenik još od 1960. godine, a član DHS od 1962. ili tako nešto. Počeo sam kao pjevač osvajanjem 1. nagrade na "Prvom pljesku" u Splitu te nastavio kao pjevač na plesnjacima u Zagrebu za vrijeme studija. Kao skladatelj po prvi put sam se pojavio 1962. godine na Prvom studentskom festivalu na kojem sam osvojio I nagradu s pjesmom "AGG – blues", u svojoj interpretaciji i tada vrlo popularne Ljiljane Petrović iz Novog Sada. Kasnije sam imao pjesme i na "Melodijama Jadrana", ljetnom "Zagrebačkom festivalu", "Omišu", "Omladinskom festivalu" u Subotici, i to s velikim uspjehom. Ima još puno toga glede mog života vezanog uz glazbu, ali ostavimo to za drugi put.
Kako je došlo do suradnje sa Škorom, je li to prijateljstvo koje je ostvareno kroz politiku?
Da je Škoro samo napisao "Ne dirajte mi ravnicu" i više ništa, Bogu je smisao svog rođenja itekako opravdao. Miro ima dobru i veliku dušu, a nadahnuće kamena i blata daje joj dodatnu vrijednost. Naše prijateljstvo nema veze s politikom, pa čak ni poznanstvo. Ali ima s prepoznavanjem ne samo vrijednosti već i posebitosti Škore kao osobe kojoj nalazim puno bliskosti i "podudaranja frekvencija". Do ovog projekta ipak je došlo posredovanjem jednog zajedničkog prijatelja, ali do realizacije isključivo temeljem međusobnog sklada. Mislim da Škoro još uvijek nije pokazao svoj puni potencijal, jer je izuzetno nadaren za puno toga što se tek može naslutiti. Nadam se da ćemo nastaviti suradnju i na nekim novim, već sada naslućenim, projektima.
Nedavno ste izjavili kako ste i danas, nakon svega, prijatelj s Ivom Sanaderom, je li to točno i kako to da ste ostali u dobrim odnosima s nekim kome su gotovo svi okrenuli leđa?
Ja sam, uz malo njih drugih, ostao prijatelj Ivi Sanaderu u prvom redu radi sebe samoga. U mojim godinama čovjek mora voditi računa o svoj prošlosti, a ne o budućnosti, što znači da ne mogu pljuvati po svemu onome što sam živio do sada. A moji roditelji su me učili da čovjek uvijek mora biti čovjek i da nikako ne smije postati, oprostite na izrazu, ali najbolje objašnjava stvari - "guzica". Mislim pri tome na karakternu osobinu, nekoga tko misli samo na sebe pa je zato za sve ostale "nitko i ništa".
Održavate li bliska prijateljstva s još kojim političarem sad kad ste u mirovini?
Održavam, jer mnogi to zaslužuju, a i ja nisam osoba za svađe. Ostao sam dobar ne samo s nekim ljudima iz HDZ-a već i iz drugih stranaka. Ipak, Najčešće sam u kontaktu s Marijem Zubovićem, Lukom Bebićem, Biancom Matković, Vedranom Rožićem, no često i s mnogo njih drugih da ih sve ne nabrajam.
Upravo ste se vratili s ljetovanja, imate li sad planove za neke nove umjetničke ili pothvate?
Imam i to dosta toga. Pišem o nekoliko zanimljivih tema, ali ono na što sam najviše usredotočen je ostvarenje mog mjuzikla "Lakmus bar" za koji mi je libreto napisao gospar Luko Paljetak, zagrebačka Komedija pokazala interes za realizaciju u koprodukciji sa splitskim HNK, dva poznata hrvatska dirigenta izrazila zainteresiranost za dirigiranje premijerom, i još samo da bude dostatno "kikirikija" za orkestraciju i scensku postavu. No, i to će se naći samo kad se stavi na repertoar. To bi bila kruna moga rada, jer arhitektura je bila samo da se može živjeti od nečega. Šalim se, i u drugom životu bih bio arhitekt, jer kad si arhitekt onda si sve. A ne bih ni ženu, ni djecu, ni unuke, ni prijatelje mijenjao, ali se nikad, nikad ne bih više bavio politikom. Niti kao predsjednik države. No, netko se ipak mora baviti politikom, nadam se ne samo za vlastitu korist.