Ovaj 60 godina star horor i danas ledi krv u žilama

Screenshot: YouTube

RIJETKA umjetnička djela uspješno prolaze test vremena, a jedno od njih je svakako film Kwaidan redatelja Masakija Kobayashija. Iako je snimljen davne 1964. godine, ovaj klasik koji je nominiran za Oscara i danas se redovito nalazi na popisima najutjecajnijih filmova u povijesti kinematografije.

Kwaidan je temeljno djelo u žanru nadnaravnih horora, što sugerira i sam naslov - "kwaidan" je arhaični izraz za "kaidan", što u prijevodu znači "priča o duhovima". Ujedno je i formativno djelo za japanske horore, postavljajući estetske temelje koje su kasnije proslavili moderni klasici poput filmova Krug (Ringu) i Kletva (Ju-on).

Četiri priče o nadnaravnom

Kobayashijev film je antologija koja donosi četiri naizgled nepovezane priče, a zajedničko im je to što se njihovi protagonisti suočavaju s nadnaravnim silama.

U prvoj priči mačevalac napušta suprugu zbog braka iz interesa, no godinama kasnije, ispunjen kajanjem, vraća se svojoj pravoj ljubavi - sa zastrašujućim posljedicama. Druga, vjerojatno i najpoznatija priča, prati mladog drvosječu koji susreće yuki-onnu, ženski snježni duh iz japanskih narodnih priča, kojoj obeća da nikome neće spomenuti njihov susret.

Treća priča fokusira se na slijepog glazbenika Hoichija, koji nesvjesno počinje svirati za duhove cara i njegovih samuraja. Film završava pričom o piscu koji se i sam uplete u drevnu legendu koju prepričava.

Korijeni u japanskom folkloru

Poput mnogih japanskih žanrovskih filmova, Kwaidan je duboko ukorijenjen u nacionalnom folkloru, temeljen na zbirci mračnih priča Lafcadija Hearna. Kobayashi vješto koristi slike iz drevnih legendi: ženski duh u bijelom, snježne krajolike i dugu crnu kosu koja kao da ima vlastitu volju - motiv koji će postati zaštitni znak osvetoljubivih duhova poput Sadako i Kayako. 

Istovremeno, redatelj, koji je studirao filozofiju i istočnoazijsku umjetnost, razvija vlastite stilske alate kako bi prikazi duhova bili istovremeno zastrašujući i besprijekorno elegantni, piše Collider.

Horor koji se uvlači pod kožu

Upravo u tome leži ključna razlika u odnosu na zapadnu horor tradiciju. Za razliku od filmova koji se oslanjaju na prepade i šokantne prizore, Kwaidan i njegovi duhovni nasljednici polako se uvlače pod kožu.

Kobayashi ne pokazuje izravno čega bismo se trebali bojati, već strpljivo gradi napetost, stvarajući atmosferu nelagodnog iščekivanja neizbježne strave. Osjećaj jeze i slutnje rađa se postupno, a ne iz iznenadnih šokova.

Ljudska nesavršenost u srcu strave

Iako vizualna estetika i glazba stvaraju dojam mračne bajke, u središtu priča ostaju prepoznatljivi ljudski problemi. Kobayashi je, posebno nakon vlastitog iskustva u ratu, bio fasciniran temama ljudske nesavršenosti, korupcije i moralnih kompromisa.

Narodne priče poslužile su mu kao idealan medij za istraživanje tih motiva, jer se likovi u njima neprestano suočavaju s iskušenjima života, smrti i duhova. Zajednička nit koja povezuje sve priče jest važnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, riječi i umjetnost.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.