KADA je 15. listopada 1999. godine u kina stigao Klub boraca (Fight Club), svijet filma nije znao što ga je snašlo. Publika je bila šokirana, kritika podijeljena, a David Fincher optužen za nihilizam i opasnu provokaciju. No, upravo u tom sukobu leži snaga ovog filma, djela koje je razotkrilo prazninu potrošačkog društva i stvorilo generacijski mit o pobuni protiv vlastitog života.
Temeljen na romanu Chucka Palahniuka, Fight Club je mnogo više od priče o tučnjavi - to je portret civilizacije koja se raspada pod teretom vlastitih laži.
Glavni junak, bezimeni pripovjedač (Edward Norton), korporativni je radnik koji svijet mjeri katalozima i IKEA namještajem. Njegov život, sterilno uredan, gubi smisao kad upozna Tylera Durdena (Brad Pitt) - anarhističkog filozofa, proizvođača sapuna i oličenje nefiltrirane slobode.
Njih dvojica stvaraju Klub boraca, podzemni ritual za muškarce koji su izgubili vezu sa stvarnošću i vlastitim tijelom. No ono što počinje kao emocionalna terapija kroz nasilje, ubrzo postaje kolektivni kult destrukcije.
U tu mrežu ulazi i Marla Singer (Helena Bonham Carter) - sarkastična, izgubljena i neizbježna. Ona je jedina koja vidi kroz masku protagonista i istodobno izaziva i razotkriva njegovu nestabilnost.
Edward Norton igra čovjeka na rubu. Njegova izvedba, suzdržana i tiha, nosi film kroz paranoju i grotesku, dok Brad Pitt u ulozi Tylera Durdena pulsira karizmom, erotikom i ideološkom prijetnjom. Durden je simbol - personifikacija potisnutih poriva, kolektivnog bijesa i opasne ideje da sloboda postoji samo kroz uništenje.
Helena Bonham Carter, kao Marla, jedina unosi toplinu u svijet bez empatije. Njezina sarkastična melankolija razbija muški mit o moći i otkriva da je film, ispod svoje agresije, priča o usamljenosti i potrebi za povezanošću.
Kritike su 1999. bile oštre i podijeljene. Jedni su tvrdili da Klub boraca glorificira nasilje, drugi su ga vidjeli kao najvažniji filmski esej o krizi identiteta u kasnom kapitalizmu. Fincher nije ponudio rješenja, samo ogledalo u kojem se društvo vidi onakvim kakvo jest.
Finalna scena, eksplozija uz pjesmu Where Is My Mind grupe Pixies, ostala je jedan od najsnažnijih filmskih završetaka ikad. Zgrade nestaju, sustav se ruši, ali pitanje ostaje: može li se iz pepela roditi išta novo, ili je destrukcija samo još jedna iluzija slobode?