"Ove su ulice gore nego one u Kaštel Kambelovcu", govori u uvodnoj sekvenci filma "Koke" suprug glavne junakinje, dok se njih dvoje pokušavaju snaći u zagrebačkom prometu. To podjebavanje Zagreba najnoviji je primjer koji potkrepljuje tezu predsjednika stranke DOMiNO kako nema suvremenog hrvatskog filma koji "pokazuje ljepotu Zagreba za sunčanog dana", no iako je vrijeme, doista, i ovaj put oblačno, film ipak neće krenuti tim utabanim stazama, to jest neće se prometnuti u još jednu komediju mentaliteta o našima i vašima, odnosno o Zagrebu i provinciji, već u originalnu i sasvim drugačiju studiju karaktera i obitelji.
U središtu jedne "obične" splitske obitelji nalazi se Tonina (Snježana Sinovčić Šiškov) koja je jedna od onih žena zmajeva koje cijelu obitelj drže na okupu: mora sve znati, u svemu sudjelovati, svima pomoći, o svemu imati vlastito mišljenje te u svakom duelu pobijediti. To joj uglavnom dobro polazi za rukom, bez obzira je li riječ o kakvoj banalnoj svađi u autoservisu ili hendlanju odnosa sa sestrom Tajanom (Aleksandra Janković), no kad sestri iza leđa otkupi kat vile na Hvaru te tako prekrši dogovor koji su imale o zajedničkoj kupnji, narativ o sretnoj obitelji dolazi na kušnju.
Tonina i Tajana međusobno se oslovljavaju s "koke" - za čitatelje izvan Dalmacije to je način oslovljavanja odmilja, slično kao npr. "draga" - te gaje vrlo bliske odnose, a Tonina u filmu mnogo vremena posvećuje dovođenju u red nećaka Ivana (Šimun Šitum), posve nefunkcionalnog, ali jako duhovitog tipa koji u Zagrebu krade bogu dane i uživljava se u kojekakve internetske teorije zavjere.
Trijumf na Pulskom filmskom festivalu
Muški članovi obitelji također postoje, no i Toninin i Tajanin suprug posve su pasivni i nevažni, kako u obitelji tako i u razvoju priče, rijetko ih se i vidi, još manje čuje, što daje dosta drugačiju sliku dalmatinskog patrijarhata nego što smo navikli.
"Koke" je ove godine trijumfirao na Pulskom filmskom festivalu te dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film, kao i još tri Zlatne arene, za scenarij (Igor Jelinović), za glavnu žensku ulogu (Snježana Sinovčić Šiškov) i sporednu žensku ulogu (Aleksandra Janković). Iako mi je ove godine u Puli za nijansu bolji bio film Zvonimira Jurića "Male stvari", nema sumnje kako je "Koke" najugodnije iznenađenje, vjerojatno najoriginalniji te, uz "Svadbu", i najduhovitiji film festivala.
Autor filma Igor Jelinović debitant je u cjelovečernjem igranom filmu, no iskusan i zapažen autor brojnih kratkih igranih filmova, većinom nastalih u sklopu Blank filmskog inkubatora, vrlo agilne filmske radionice namijenjene amaterima i svima kojima institucionalna produkcija nije dostupna, čiji je ujedno i voditelj. Sam kaže kako je "Koke" stvarao gotovo cijelo desetljeće, a određena kreativna zrelost u kreiranju prilično originalne poetike itekako je primjetna.
Filmska scena za pamćenje
Riječ je o lokaliziranoj varijanti dramedije u kojoj autor priču iznosi s tipičnim splitskim grezim humorom, ne štedi nikoga, no likove ipak ocrtava izvan uobičajenih mediteranskih šablona. Prihvaća ih takve kakvi jesu, s vrlinama i manama, ne pametuje im, u velikoj ih mjeri simpatizira, ali ipak zadržava ironičnu distancu.
Vrhunac takvog vrlo originalnog pripovjedačkog registra je scena svađe dviju sestara koja se događa u javnosti, na stepenicama, a ono što scenu koja obiluje pičkaranjem i vrijeđanjem čini urnebesno smiješnom je uporno Tajanino spuštanje niz stepenice i vraćanje, odnosno uspinjanje uz stepenice, po principu "da ti kažem još i ovo". I svaki put kad pomislite da je sceni došao kraj, ona ubaci u novu brzinu i započne novi krug predbacivanja, psovanja te spuštanja i penjanja po stepenicama. Osim narušenih obiteljskih odnosa, najveću štetu pretrpjet će jedna riba koja je zapravo trebala biti zalog tih istih odnosa.
Scena je fenomenalna i već je osigurala mjesto u domaćim filmskim antologijama, no, kako se nalazi pri sredini filma, može kod gledatelja izazvati drugačija očekivanja, a nastavak nosi ipak nešto tamnije valere pa humor gubi bitku s gorkom i oporom dramom.
Pametan, slojevit i sočan Jelinovićev scenarij ispunjen tečnim i prirodnim dijalozima te autentičnim likovima punim životnih proturječnosti, a ne tek pukim konstruktima, za glumce predstavlja ostvarenje svih snova. Već je postalo neukusno toliko hvaliti Snježanu Sinovčić Šiškov, ali nije pretjerano: u Puli se pojavila u šest filmova, no ova joj je uloga nesumnjivo dragulj u kruni. U njoj daje prikaz jedne sasvim obične žene, tetke kakvu svi poznajemo, onu koja stalno misli da radi dobro ne primjećujući krš i lom koji za sobom ostavlja.
S juga stiže splitski filmski đir
Sinovčić Šiškov dominira gotovo svakom scenom i filmom u cjelini, glumački rastura, no svejedno ostavlja prostor drugima, što uz Aleksandru Janković najviše koristi izvrsni Šimun Šitum za kreaciju posve sumanutog lika, simpatičnog manijaka našeg vremena koji je sposoban čak i Toninu izbaciti iz tračnica.
A kad smo već kod likova, posebno mi se dopao jedan kojega nema na platnu, riječ je o kameri koja ovdje funkcionira kao samosvjestan lik, što nije dosad neviđeno, ali je svejedno jako efektno, osobito kad kamera postane hirovita pa neočekivano odabire na koga će se u nekoj sceni fokusirati ili kad je neodlučna koju skupinu likova pratiti, kao što je slučaj sa scenom na aerodromu. Riječ je, naravno, o autorskoj odluci redatelja, no duhovitu i kreativnu izvedbu potpisuje direktor fotografije Marko Jerbić.
Nakon prošlogodišnjeg kinematografskog osvježenja, splitske "Južine" u kojoj je Ante Marin na veliki ekran donio neki sasvim novi humor nove generacije, sada s "Koke", koji je mnogo kvalitetniji i zaokruženiji film, kao da se s juga nazire neka nova domaća poetika da ne kažemo formacija. Ako je ovo novi splitski filmski đir, veselimo se i hoćemo još.