WILLEM Dafoe, rođen 22. srpnja 1955. u Appletonu u američkoj saveznoj državi Wisconsin, jedan je od najprepoznatljivijih glumaca svoje generacije, glumac čije lice, glas i energija ostaju urezani u pamćenje dugo nakon što film završi.
Njegov rad obilježavaju uloge na rubu, likovi s unutarnjim demonima, moralnim sukobima ili nesvakidašnjom ranjivošću. Dafoe nikada nije igrao na sigurno, a upravo mu je ta hrabrost donijela globalnu reputaciju jednog od najposvećenijih i najcjenjenijih glumaca suvremenog filma.
William James Dafoe sin je medicinske sestre Muriel Isabel i kirurga dr. Williama Alfreda Dafoea. Budući da je roditelje viđao jako rijetko jer su izbivali zbog posla, Willema su odgajale starije sestre. Imao je petero sestara i dva brata.
Mladog Willema više su zanimali umjetnost i nastup nego tradicionalne akademske karijere. Studirao je dramu na Sveučilištu Wisconsin-Milwaukee, no napustio je studij kako bi se priključio eksperimentalnoj kazališnoj skupini The Wooster Group u New Yorku. Tijekom 1970-ih i ranih 1980-ih Dafoe je stjecao reputaciju u avangardnom kazalištu, gdje je izbrusio svoj intenzivan, fizički način glume.
Prvi zapaženiji filmski nastup ostvario je 1980. godine u filmu Heaven's Gate, ali njegova uloga u ratnom klasiku Platoon (1986.) Olivera Stonea bila je ona koja je definirala početak njegove ozbiljne filmske karijere.
Kao idealistični narednik Elias, Dafoe je donio emocionalnu dubinu i humanost u brutalno prikazanu stvarnost Vijetnamskog rata. Za tu je ulogu nominiran za Oscara.
Dafoe je karijeru gradio birajući uloge koje mnogi drugi glumci ne bi prihvatili, često igrajući likove koji su moralno ambivalentni, čudni, zlokobni ili tragično kompleksni. Njegova uloga Isusa u filmu The Last Temptation of Christ (1988.) Martina Scorsesea izazvala je veliku kontroverzu, ali i poštovanje za njegovu hrabru izvedbu.
Godine 2000. briljira kao Max Schreck u filmu Shadow of the Vampire, za što je ponovno nominiran za Oscara, a široj publici se dodatno približava 2002. godine kao zloglasni Norman Osborn, ili Green Goblin, u Spider-Manu Sama Raimija. Ovu ulogu reprizirat će gotovo dva desetljeća kasnije u filmu Spider-Man: No Way Home (2021.) s jednakim intenzitetom i surovom karizmom.
Dafoe nikada nije bio ovisan o blockbusterima, ali znao ih je obogatiti svojim izvedbama, jednako kao što je nezavisne filmove znao uzdići na umjetničku razinu. Njegovi radovi u filmovima Antichrist (2009.) Larsa von Triera, The Florida Project (2017.), The Lighthouse (2019.) i At Eternity's Gate (2018.) donijeli su mu niz pohvala i dodatne tri nominacije za Oscara, potvrđujući njegov umjetnički raspon.
Njegova suradnja s redateljima poput Larsa von Triera, Abela Ferrare, Paula Schradera, Juliana Schnabela i Wesa Andersona (posebno u filmovima The Grand Budapest Hotel i The French Dispatch) pokazuje koliko je Dafoe omiljen među filmašima koji traže nešto više od svojih glumaca.
Za razliku od mnogih holivudskih kolega, Dafoe nikada nije bio ljubitelj medijske izloženosti. Živi povučeno, često izvan SAD-a, a od 2005. u braku je s talijanskom redateljicom Giadom Colagrande.
U svijetu u kojem se mnogi glumci oblikuju prema trendovima, Dafoe ih svjesno ignorira. Njegov glumački rad obilježava potraga za istinom, makar ona bila bolna, uznemirujuća ili estetski neugodna. Nikada se nije bojao "ružnih" uloga jer zna da su one često najljudskije.
Njegova karijera danas obuhvaća više od stotinu filmova, a svakom od njih dao je nešto neponovljivo, bilo da je riječ o znanstvenofantastičnoj distopiji, biografskoj drami, hororu, vesternu ili animiranom filmu.