Dana 22. srpnja 1894. održano je prvo organizirano automobilsko natjecanje u povijesti, poznato kao Pariz–Rouen, u organizaciji pariškog časopisa Le Petit Journal.
Ova pionirska utrka, nazvana Concours du 'Petit Journal' Les Voitures sans Chevaux (Natjecanje za vozila bez konja), smatra se prvim pravim automobilističkim događajem, koji je označio početak ere automobilskih utrka. Cilj utrke bio je promovirati razvoj automobilskog sektora, potaknuti interes javnosti za motorna vozila i dokazati njihovu praktičnost i pouzdanost. Utrka je privukla veliku pozornost javnosti i postavila temelje za buduće automobilističke događaje.
Utrku je organizirao Pierre Giffard, urednik časopisa Le Petit Journal, s namjerom promocije svog časopisa i francuske automobilske industrije. Natjecanje je bilo osmišljeno kao test pouzdanosti i praktičnosti vozila, uz naglasak na tri ključna kriterija: vozila moraju biti sigurna, jednostavna za upravljanje i ekonomična tijekom vožnje.
Glavna nagrada bila je dodijeljena vozilu koje je najviše zadovoljilo te ideale, a ne nužno najbržem. Ukupni nagradni fond iznosio je 10.000 zlatnih franaka, raspodijeljenih na prvo mjesto (5.000 franaka), drugo (2.000), treće (1.500), četvrto (1.000) i peto mjesto (500 franaka).
Utrka je obuhvaćala trasu od Pariza do Rouena, u duljini od 126 kilometara. Prije glavnog događaja, od 19. do 21. srpnja 1894., održani su kvalifikacijski krugovi na stazi od 50 km u okolici Pariza, u blizini Bois de Boulogne. Kvalifikacije su služile za odabir 21 vozila koja su ispunila uvjet da prijeđu stazu za manje od tri sata. Od 102 prijavljena natjecatelja, samo 21 vozilo kvalificiralo se za glavnu utrku, uključujući vozila na benzinski i parni pogon.
Utrka je započela 22. srpnja 1894. u 8 sati ujutro. Vozila su kretala u intervalima od 15 sekundi, a ruta je vodila od Pariza do Rouena kroz slikovite francuske krajolike. Prvi vozač koji je prešao ciljnu crtu u Rouenu bio je Jules-Albert de Dion, vozeći parni automobil vlastite proizvodnje (De Dion-Bouton).
Njegovo vozilo postiglo je prosječnu brzinu od oko 22 km/h, završivši utrku za nešto manje od 7 sati. Međutim, de Dion nije dobio glavnu nagradu jer je njegovo parno vozilo zahtijevalo prisutnost ložača (stokera), što je bilo protiv pravila natjecanja koja su isključivala vozila s dodatnim tehničkim pomoćnikom.
Umjesto toga, glavna nagrada dodijeljena je Albertu Lemaîtreu, koji je vozio benzinski Peugeot od 3 konjske snage, a drugo mjesto pripalo je Georgesu Lemaitreu, također u Peugeotu. Treće mjesto osvojio je Auguste Doriot, vozeći Peugeot Type 5. Ova odluka izazvala je određene kontroverze, ali je odražavala prioritet organizatora na praktičnost i jednostavnost vozila.
Vozila koja su sudjelovala u utrci bila su raznolika, uključujući parne automobile (De Dion-Bouton, Serpollet) i benzinska vozila (Peugeot, Panhard & Levassor). Prosječna brzina najbržih vozila bila je oko 16,4–22 km/h, što je za to doba bilo impresivno s obzirom na primitivnu tehnologiju i stanje cesta. Utrka je privukla velike gužve i izazvala oduševljenje javnosti, što je dodatno potaknulo razvoj automobilizma u Francuskoj i Europi.
Pariz–Rouen 1894. smatra se ključnim događajem u povijesti automobilizma jer je pokazao potencijal motornih vozila kao pouzdanog prijevoznog sredstva. Također je potaknuo daljnji razvoj tehnologije, posebice benzinskih motora, koji su ubrzo postali dominantni u odnosu na parne automobile.
Utrka je postavila standard za buduće automobilističke događaje, uključujući poznate utrke poput Pariz–Bordeaux–Pariz 1895. i kasnije Velike nagrade (Grand Prix).