VIŠE od tri godine nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Zapad ulazi u novu fazu intenzivne diplomacije, dok ukrajinske i američke delegacije pokušavaju prilagoditi mirovni prijedlog koji je u prvotnoj verziji snažno išao u korist Rusiji.

Istovremeno, posebni izaslanik predsjednika SAD-a Donalda Trumpa putuje u Moskvu na razgovore u Kremlj, a analitičari upozoravaju da Vladimir Putin ovaj rat ne vodi zbog nekoliko komada teritorija. Njegov dugoročni cilj je ojačati položaj Rusije u regiji i osigurati sebi središnju ulogu u oblikovanju europske sigurnosne arhitekture.

Ogromni ruski gubici, ali Putin ne odustaje

Iako je Rusija od siječnja osvojila tek oko 0.8 posto teritorija Ukrajine, cijena je golema, s najmanje 350.000 ruskih žrtava (poginuli i ranjeni) u deset mjeseci. To je, kako ističe vojni analitičar Mick Ryan za WSJ, vrlo skroman rezultat za zemlju s tolikim resursima i tolikim gubicima.

Unatoč tome, Putin vjeruje da ima strateški momentum, ali ne zbog bojišta, nego zbog političkih implikacija dugotrajnog rata. Ruska vojska jest modernizirala zapovjedne strukture, oslanjala se na Iran, Kinu i Sjevernu Koreju te snažno razvila dronove, no sve to nije stvorilo preduvjete za presudan proboj na fronti.

Štoviše, ukrajinski udari duboko u Rusiju poremetili su energetsku i vojnu infrastrukturu, prisilili Moskvu na preraspodjelu snaga i nanijeli dodatne političke udarce zbog smanjenog izvoza nafte i nestašica goriva, kao i američe sankcije nametnute divovima Rosnjeftu i Lukoilu.

Putin ne mjeri uspjeh u kilometrima. Drugi cilj je važniji

No Putin ne mjeri uspjeh u kilometrima. Za njega rat funkcionira kao dugoročna poluga za povratak Rusije za stol kao neizbježnog sigurnosnog aktera u Europi. Čak i skromni terenski dobici služe kao alat za dokazivanje „neizbježne ruske pobjede“, narativa koji u određenoj mjeri preuzima i dio američkog političkog vodstva, predstavljajući ga argumentom da je vrijeme „zaustaviti ubijanje“.

Kremlj je svjestan da tempo napredovanja ostaje spor, ali svaka dodatna godina rata pojačava podjele unutar Europe, stvara politički zamor na Zapadu i otvara prostor zahtjevima za kompromisom koji bi Rusiju vratio u središte europske politike.

U međuvremenu, američki i ukrajinski pregovarači sastali su se u Floridi, gdje su razgovarali o mogućim teritorijalnim dogovorima, sigurnosnim jamstvima i raspisivanju novih ukrajinskih izbora.

Američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio, posebni izaslanik Steve Witkoff i Jared Kushner razgovarali su više od četiri sata s ukrajinskom delegacijom koju predvodi Rustem Umerov. Rubio je nakon sastanka rekao da je postignut određeni napredak, ali da je riječ o osjetljivom i iznimno složenom procesu u kojem će, u konačnici, morati sudjelovati i Rusija. Kushner i Witkoff odmah nakon toga putuju u Moskvu, gdje će vjerojatno idući tjedan razgovarati i s Putinom.

Korigirani američki prijedlog koji Rusi vjerojatno neće prihvatiti

Sadržaj razgovora odnosio se na potencijalne izbore u Ukrajini, mogućnost dogovora o teritoriju te na oblik i snagu američkih i zapadnih sigurnosnih jamstava. Prva verzija američkog prijedloga, koja je procurila u javnost sredinom studenog, izazvala je uzbunu u Kijevu i europskim prijestolnicama jer je predviđala ograničavanje ukrajinske vojske, zabranu pristupanja NATO-u i faktično prihvaćanje teritorijalnih gubitaka, bez ikakvih ograničenja za Rusiju.

Umerov je, prilikom ranijeg susreta s američkom stranom u Miamiju, jasno rekao da takav okvir favorizira Rusiju. U novom krugu razgovora pokazao je određeno zadovoljstvo time što Washington sada više uvažava ukrajinske stavove, no i dalje je neizvjesno može li se premostiti jaz između zahtjeva Moskve i stajališta Kijeva.

Najveće prepreke ostaju teritorijalne i političke. U Ukrajini se granice mogu mijenjati samo referendumom, što je gotovo nemoguće provesti usred rata. Nacionalni izbori su zamrznuti, a njihovo raspisivanje otvara široke mogućnosti za rusko miješanje.

S druge strane, Putin i dalje inzistira da se ukrajinske snage moraju povući iz Donjecke i Luhanske oblasti, uključujući i dijelove koje Rusija ne kontrolira. „Kada ukrajinske snage napuste teritorije koje drže, borbe će stati“, poručio je nedavno. Ukrajina to odbija, tvrdeći da bi takvo povlačenje predstavljalo kapitulaciju i otvorilo put daljnjoj ruskoj agresiji.

Putinovi ciljevi su dalekosežniji od dobitka teritorija

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pritom se suočava s ozbiljnim izazovima unutar zemlje: njegov najbliži suradnik Andrij Jermak podnio je ostavku nakon što mu je antikorupcijska služba pretražila dom, a smijenjena su i dva ministra. Kijev trpi političke potrese baš u trenutku kada se vodi najosjetljivija faza mirovnih pregovora, što Rusija nastoji iskoristiti u propagandne svrhe.

Sve to vodi prema ključnoj analitičkoj točki: Putin ne računa da će dobiti rat odlučnom vojnom pobjedom, što dokazuje i odustajanje od zahtjeva da i dvije od preostale četiri regije Kijev preda bez borbe (Herson i Zaporižja). On računa da će rat dobiti diplomatski. Rat mu omogućuje da dugoročno potkopa ukrajinski suverenitet, oslabi Zapad, poveća ovisnost Europe o ruskoj volji i nametne Rusiju kao neizostavnog arhitekta europske sigurnosti.

Njegovi ciljevi nisu samo Mariupolj, dijelovi Donbasa ili energetskih koridora; njegov stvarni cilj je povratak Rusije na poziciju sile čiji se interesi moraju uzeti u obzir pri definiranju budućeg poretka Europe.

Stoga, iako se na karti linija fronte pomiče sporije nego ikad, Putin ne vidi rat kao gubitak. On ga vidi kao ulaganje u budućnost Rusije. Teritorij mu je potreban kao instrument, ali njegova stvarna ambicija je ishoditi politički status u kojem Zapad prihvaća Rusiju kao ravnopravnog sugovornika i ključnu silu u regiji. Sve dok rat održava tu dinamiku, Kremlj neće žuriti doći do mira.