MALO TKO danas zna da je u većem dijelu dvadesetog stoljeća SAD zatvarao ljude bez suđenja zbog spolno prenosivih zaraznih bolesti te ih prisilno liječio opasnim, otrovnim "terapijama".
No samo ako se radilo o ženama. Muškarce ovaj program nije obuhvaćao.
Štoviše, kako piše Time, jedna od žrtava ovog diskriminirajućeg tretmana nazvala je ustanovu u kojoj je bila zatvorena koncentracijskim logorom.
33-godišnja Billie Smith iz Little Rocka u Arkansasu uhićena je 13. lipnja 1942. u hotelskoj sobi zbog kršenja lokalnih propisa o prostituciji i "nemoralu". Priznala je krivnju očekujući da će samo morati platiti kaznu od 10 dolara.
Djevojka uhićena 1942.: Žele me odvesti u koncentracijski logor
No odmah nakon što je platila kaznu, zdravstveni dužnosnik obavijestio ju je da će morati biti podvrgnuta medicinskom pregledu zbog moguće zaraze spolno prenosivim bolestima. Nakon što je pretragama utvrđeno da ima sifilis i gonoreju određena joj je karantena u lokalnoj bolnici.
Smith je tužila gradske vlasti tražeći da je oslobode. U tekstu tužbe konstatirala je kako je kazna neustavna i da je samo zato što ima infekciju žele zatvoriti u koncentracijski logor.
A u članku na stranici History Channela Scott Stern navodi slučaj dviju žena koje je policija privela u Sacramentu u Kaliforniji 25. veljače 1919. Stern je inače autor knjige Trials of Nina McCall: Sex, Surveillance and the Decades-Long Government Plan to Imprison "Promiscuous" Women.
Margaret Hennessey bila je jedna od njih - uhićena je ujutro dok je sa svojom sestrom, poznatom samo kao gospođa Bradich, išla na tržnicu mesom. Hennessey je živjela u Richmondu u Kaliforniji sa svojim suprugom H. J., radnikom u naftnoj tvrtki Standard Oil. No tih je dana boravila u Sacramentu i oporavljala se od gripe u kući svoje sestre.
Žena uhićena na ulici u Sacramentu 1919. jer je sumnjiva
Prišli su im policijski časnik Ryan i nekoliko pripadnika "moralnog odreda" grada Sacramenta zaduženog za "čišćenje" grada od "nemorala i poroka". Policija je dvjema ženama rekla da su uhićene jer su "sumnjive osobe".
Hennessey im je pokušala objasniti tko je i što radi te je pokazala službene isprave i rekla da njen šestogodišnji sin ide u školu u lokalnom samostanu te da će se ako ona bude uhićena, netko trebati brinuti za njega. No policajci "nisu obraćali pažnju na to, već su odveli mene i moju sestru u bolnicu", prepričala je kasnije Hennessey.
Ondje im je liječnik pregledao genitalije kako bi provjerio jesu li zaražene spolno prenosivim bolestima. "U bolnici sam bila prisiljena podvrgnuti se pregledu kao da sam jedna od najdegradiranijih žena na svijetu. Želim reći da nisam nikad u životu bila tako ponižena. Moja reputacija mi nešto znači i branit ću je", rekla je Hennessey za lokalne novine.
Njeno mučno iskustvo bilo je sve samo ne neobično. Privedena je u sklopu takozvanog Američkog plana. U razdoblju od 1910-ih do 1950-ih, a na nekim mjestima čak i do 1960-ih i 1970-ih, deseci tisuća, možda čak i stotine tisuća američkih žena privedene su i prisilno pregledane kako bi se utvrdilo imaju li spolne bolesti.
Ako bi nalazi bili pozitivni, američki dužnosnici bi ih bez sudskog procesa zatvorili u posebne kaznene ustanove, poznate kao "kuće za zadržavanje" ili "reformatoriji". Iako su mnogi arhivi ovog dugogodišnjeg programa izgubljeni ili čak uništeni, zna se da je zatvor za žene mogao trajati od nekoliko dana do više mjeseci.
Zaražene žene se prisilno "liječilo" živom i arsenom
Unutar ovih ustanova, prema sačuvanim dokumentima, ženama se često intravenozno davala živa ili su oralno morale uzimati lijekove na bazi arsena, što je početkom 20. stoljeća bila najčešća terapija za sifilis. Naravno, ta terapija nije bila samo neučinkovita nego i štetna. Neke žene su i tukli ili maltretirali na druge načine, a neke su sterilizirane.
Američki plan počeo se provoditi na temelju Zakona Chamberlain-Kahn koji je donesen 1918. s ciljem suzbijanja širenja spolno prenosivih bolesti među vojnicima i mornarima koji su se borili u Prvom svjetskom ratu. Američki savezni službenici bili su, naime, zgroženi kad su otkrili da je velik postotak pripadnika oružanih snaga zaražen sifilisom ili gonorejom. Neki su čak, doduše pogrešno, tvrdili da se radi o jednom od trojice vojnika.
U sklopu borbe protiv epidemije sifilisa, gonoreje i sličnih bolesti, američki zakonodavci prvo su zabranili prostituciju unutar 8 kilometara od vojarni. No kad su otkrili da se većina zaraženih vojnika i mornara zarazila u gradovima u kojima žive, proširili su zabranu na cijelu državu. A kad su otkrili da žene koje su navodno inficirale muškarce većinom nisu profesionalne prostitutke, proširili su program još i više.
Od 1918. nadalje savezne vlasti tražile su od svake savezne države da donese zakon koji bi dozvolio službenicima da prisilno pregledaju bilo koju osobu za koju "osnovano sumnjaju" da je zaražena. A svaku osobu koja bi na testiranju bila pozitivna, moglo se držati koliko god treba kako više ne bi bila zarazna. Iako je zakon na papiru bio rodno neutralan, u praksi se odnosio gotovo isključivo na žene. Štoviše, zakon je omogućavao i zatvaranje žena koje nisu zaražene, ali su bile "promiskuitetne" ili "nemoralne".
Državni odvjetnik osobno je 1918. poslao pismo svakom tužitelju u zemlji uvjeravajući ih da se zakon ne kosi s američkim Ustavom te svakom američkom sucu tražeći od njih da ne ometaju provođenje zakona. Podržavali su ga i gradonačelnik New Yorka i guverner Kalifornije, među ostalima. Čak se ni čuvena Američka unija za građanske slobode (ACLU) nije protivila tom zakonu.
Policajci su mogli uhititi ženu jer sjedi sama u restoranu
Iako prostitutke često nisu bile najveći krivci za širenje zaraza, bile su glavni žrtveni jarci u ovom programu koji se diljem zemlje provodio do polovice 20. stoljeća.
Margaret Hennessey i njena sestra nisu bile jedine uhićene u Sacramentu tog dana 1919. Margaret je samo bila jedina koja se o svemu oglasila u novinama. Prema policijskom arhivu, "moralni odredi" uhitili su 25. veljače čak 22 žene zbog "osnovane sumnje" da su zaražene. Od te 22 žene samo je jedna bila pozitivna.
"Drugim riječima, od dvadeset i dvije osumnjičene koje su bile podvrgnute pregledu, policija je opravdano uhitila samo jednu ženu", pisao je tada Sacramento Bee. Hennessey i Bradich bile su negativne na testiranje.
Ustvari, piše History Channel, policija nije opravdano uhitila nijednu od tih žena. Iz današnje perspektive jasno je da je Američki plan bio iznimno seksistički program koji nije imao smisla s pozicije javnog zdravlja. Neodređen kriterij za uhićenje značio je da su "moralni odredi" mogli privesti ženu iz praktički bilo kojeg razloga: jer sjedi sama u restoranu, jer je promijenila posao, jer je bila s muškarcem, jer je hodala ulicom na način koji se policajcima činio sumnjivim ili bez ikakvog razloga.
Štoviše, žene su bile privođene i ako su odbile imati seksualne odnose s policijom ili zdravstvenim djelatnicima. Tako su krajem četrdesetih godina policajci iz San Francisca ponekad prijetili ženama ako odbiju seks s njima, prema tadašnjim medijskim izvještajima. Crnkinje i imigrantice bile su izložene posebnom maltretiranju nakon privođenja.
Provedba plana potpuno je okončana tek sedamdesetih godina pokretom za građanska prava crnaca i oslobođenje žena. Danas malo tko, bilo u SAD-u ili izvan njega, zna za ove u najmanju ruku kontroverzne zakone. No još manje je poznato da su sporni zakoni ostali na snazi, u jednom ili drugom obliku, u svih pedeset američkih saveznih država. Neki su promijenjeni, a neki su uklopljeni u šire statute o javnom zdravlju, ali države i dalje imaju ovlasti prisilno pregledavati i izolirati zaražene osobe ako to zdravstveni dužnosnici smatraju potrebnim. Samo što to, barem na ovaj način, ipak više ne rade.