Duško Čorak, nuklearni znanstvenik i poduzetnik, u intervjuu za N1 govorio je o izgradnji nuklearne elektrane u Hrvatskoj, o čemu se sve više govori u posljednje vrijeme.
Zbog rasta potrošnje Hrvatska će u idućih 20 do 25 godina udvostručiti potrošnju električne energije s današnjih 20 teravatsati (TWh) na 45 do 50 TWh do 2050. godine, uz prosječnu godišnju stopu rasta od oko tri posto. Zbog potrebe dekarbonizacije i sigurnosti opskrbe, Hrvatskoj je potreban novi veliki, niskougljični izvor 'bazne' energije. Hrvatska nema mnogo izbora. Potencijali velikih hidroelektrana su iscrpljeni, dok trenutačno uvozimo i do 50 posto električne energije.
Sunce i vjetar, uz postojeće hidroelektrane, čine važan dio energetskog miksa, ali ne mogu osigurati stabilnost sustava 24 sata dnevno. Nuklearna energija, kao pouzdan izvor bazne energije bez emisije CO₂, omogućuje da obnovljivi izvori funkcioniraju bez rizika od prekida i nestabilnosti mreže. Uz energetsku sigurnost, nuklearna elektrana potiče domaću industriju, znanost i visokotehnološka radna mjesta, te čuva nacionalnu suverenost u ključnom sektoru. Zato nuklearna energija nije samo pitanje opskrbe električnom energijom – to je strateško ulaganje u gospodarski i tehnološki razvoj Hrvatske.
Od sredine sedamdesetih do konca 1980-ih analizirali smo potencijalne lokacije za izgradnju nuklearne elektrane na teritoriju tadašnje SR Hrvatske. Nakon detaljnog razmatranja geoloških, hidroloških, seizmičkih i infrastrukturnih uvjeta, u uži izbor ušle su tri lokacije: Dalj (Tanja) na Dunavu, Prevlaka kod Ivanić-Grada i otok Vir. Vir je u konačnici isključen zbog protivljenja lokalne zajednice i izraženih turističkih interesa, iako je tehnički predstavljao dobru lokaciju.
Smatram da je lokacija Tanja kod Erduta, uz rijeku Dunav, i danas najperspektivnija za izgradnju domaće nuklearne elektrane. Ona je tada bila predviđena za četiri bloka snage 1300 megavata (MW), a za nju su izrađene sve ključne tehničke, ekološke i sigurnosne studije - uključujući preliminarni sigurnosni izvještaj (PSAR) i studiju utjecaja na okoliš – što je predstavljalo temelj za ishođenje lokacijske dozvole. Cjelokupna dokumentacija za Tanja dovršena je 1990. godine, dok je za Prevlaku sličan opseg studija izrađen 1986. godine.
Godine 1987. Hrvatska je već raspisala međunarodni natječaj i bila u fazi odabira dobavljača tehnologije. Međutim, incident u Černobilu 1986. godine značajno je promijenio javno mnijenje i političku klimu prema nuklearnoj energiji u cijeloj regiji. Uz to, nestabilna politička situacija u bivšoj Jugoslaviji dodatno je utjecala na odluke saveznih tijela. Savezna vlada tada je donijela moratorij na izgradnju novih nuklearnih elektrana, čime je program u Hrvatskoj formalno zaustavljen.
ČORAK: Važno je naglasiti da su te studije rađene prema tadašnjim međunarodnim standardima, da su verificirane od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Naravno da bi ih trebalo ažurirati prema današnjim sigurnosnim, okolišnim i regulatornim zahtjevima, no to ne bi predstavljalo veliku aktivnost.
Strah od nuklearne energije u javnosti ima svoje opravdanje, ali on ne proizlazi iz rada nuklearnih elektrana, već iz činjenice da je čovječanstvo kroz povijest svjedočilo stravičnim posljedicama nuklearnog oružja i da se i danas s tom prijetnjom ponekad politički manipulira. Taj strah je razumljiv, ali civilna nuklearna energija s tim nema ništa zajedničko.
Današnje nuklearne elektrane tehnološki su potpuno drugačije, s više razina zaštite i sigurnosnim sustavima koji onemogućuju ozbiljnije incidente. Tijekom više od 60 godina uporabe nuklearne energije za proizvodnju električne energije, broj ljudskih žrtava je zanemariv u usporedbi s bilo kojom drugom energetskom granom, dok su koristi za okoliš i energetsku stabilnost ogromne. Nuklearna energija danas nije prijetnja, već jamstvo energetske sigurnosti i dekarbonizacije. Umjesto straha, trebamo razvijati povjerenje u znanost, tehnologiju i nadzorne institucije jer samo informirani građani mogu donositi zrele odluke o svojoj energetskoj budućnosti.
Najracionalniji izbor za Hrvatsku bio bi veliki blok generacije III+ snage oko 1.100 MW, s dokazanim dizajnom poput Westinghouse AP1000 ili kineskog Hualong One (HPR1000). Oba su reaktora već u pogonu u više zemalja i predstavljaju zrelu, sigurnu i ekonomski predvidljivu tehnologiju. Riječ je o rješenjima s pasivnim sigurnosnim sustavima, koji omogućuju znatno višu razinu sigurnosti od one koja je bila dostupna u vrijeme gradnje Krškog.
Procijenjena vrijednost projekta takvog kapaciteta (oko 1.100 MW) primarno ovisi o dobavljaču opreme i modelu financiranja, ali se realno kreće između 5 i 15 milijardi eura. Za usporedbu, NE Barakah u Ujedinjenim Arapskim Emiratima s četiri bloka ukupne snage 5.600 MW izgrađena je za oko 25 milijardi dolara s rokom izgradnje od šest do sedam godina, dok je projekt u Pakistanu (dva bloka, svaki snage 1.200 MW) vrijedan oko 9,6 milijardi dolara, a rok izgradnje je bio pet do šest godina.
S druge strane, u SAD-u trošak izgradnje NE Vogtle (2×AP1000) dosegnuo je čak oko 35 milijardi dolara s rokom izgradnje od gotovo 15 godina. Nešto niži troškovi izgradnje bili su kod izgradnje NE Okiloto u Finskoj, bloka od 1650 MW od strane Framatoma. Iz ovog se može zaključiti da troškovi izgradnje i vrijeme izgradnje može biti u rasponu 1 prema tri.
Danas postoji i niz projekata malih modularnih reaktora (SMR-ova) snage 300–470 MW, poput AP300, Rolls-Royce SMR-a ili BWRX-300, koji su vrlo zanimljivi za buduće faze, ali bi za prvi hrvatski projekt do 2035. prioritet trebala imati dokazana i licencirana tehnologija velikog bloka.
Što se tiče domaćih kapaciteta, Hrvatska ima dobru inženjersku i znanstvenu bazu – institute, fakultete i visokotehnološke tvrtke koji bi mogli sudjelovati u projektiranju, nadzoru i sigurnosnim analizama. Glavni građevinski i montažni radovi izvodili bi se u međunarodnom konzorciju, ali uz značajno sudjelovanje domaćih organizacija.
U proizvodnji i montaži opreme moguće je postići zamjetan udio domaće industrije, dok bi znanje, kontrola i odgovornost ostali u hrvatskim rukama.
Cijeli prostor Hrvatske već je krajem 1980-ih bio detaljno obrađen kroz postupak izbora mogućih lokacija za izgradnju nuklearne elektrane. Spomenuo sam već da su tada u uži izbor ušle tri lokacije – Tanja kod Erduta, Prevlaka kod Ivanić-Grada i Vir. No svaka nova rasprava o lokaciji, bez obzira spominje li se Prevlaka, Plomin ili neko treće područje, mora započeti opsežnim studijsko-istražnim radovima kakvi su već ranije provedeni za Tanju i Prevlaku.
Tek na temelju takvih višegodišnjih istraživanja moguće je stručno, objektivno i transparentno procijeniti ispunjava li određeni lokalitet sve sigurnosne, okolišne, tehničke i društvene kriterije za izgradnju nuklearne elektrane.
Ako je odluka Vlade o gradnji nuklearne elektrane donesena, tada predstoji niz jasno definiranih koraka. Prvi korak je ažuriranje postojećih studija koje su već ranije izrađene za lokacije Tanja i Prevlaka. Taj proces obično traje 12 do 18 mjeseci i završava odlukom o lokaciji.
Nakon toga slijedi odabir dobavljača tehnologije, što u velikoj mjeri određuje daljnji ritam i model financiranja projekta. Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da se razdoblje izgradnje može kretati od pet do deset i više godina za klasični veliki blok generacije III+, dok su najbrži projekti u zemljama s visokom razinom pripremljenosti i regulatornom stabilnošću realizirani u vremenu oko pet godina od početka gradnje.
Ukupno vrijeme do priključenja elektrane na mrežu realno je između osam i 15 godina od trenutka donošenja odluke Vlade. U tom razdoblju potrebno je paralelno razvijati kadar, regulatornu infrastrukturu i sustav nuklearne sigurnosti, što Hrvatska već ima dobru osnovu kroz iskustvo u radu NE Krško i suradnju s međunarodnim institucijama.
Time bi Hrvatska, uz odlučno i stručno vođenje projekta, realno mogla imati svoju prvu nuklearnu elektranu najkasnije do sredine 2030-ih godina, čime bi osigurala dugoročnu energetsku neovisnost i stabilnost niskougljične proizvodnje.