TRI umirovljene 70-godišnjakinje, Kitty O’Kane, Colette Devlin i Diana King, došle su u svibnju 2016. godine u policiju u sjevernoirskom gradu Derryju kako bi se predale vlastima jer su kupile tablete za pobačaj i tako pomogle ženama pobaciti. Njihov potez bio je aktivistički čin osoba koje žive u državi u kojoj je još uvijek pobačaj dozvoljen samo ako su žene u životnoj opasnosti ili ako nastavak trudnoće može rezultirati ozbiljnim posljedicama za zdravlje. U Sjevernoj Irskoj žene koje si ne mogu priuštiti putovanje u inozemstvo kako bi obavile pobačaj, ilegalno naručuju tablete preko interneta i same prekidaju trudnoću. Svojim potezom tri umirovljene aktivistice željele su skrenuti pažnju na apsurdnost zakona prema kojem je sud ranije te 2016. godine osudio 21-godišnju djevojku na uvjetnu kaznu jer je uzela pilule za pobačaj.
>> Žene dijele užasna iskustva iz bolnica: "Kao da ti stružu mozak, urlaš od boli"
>> #PrekinimoŠutnju: Pročitajte stravične priče žena iz hrvatskih bolnica
U Hrvatskoj je, pak, ovaj način prekidanja trudnoće legalan, nitko neće završiti u zatvoru ako uzme tablete za pobačaj, no gotovo jednako je nedostupan. Tek u nekoliko bolnica, poput Rijeke i Pule, moguće je na ovaj način prekinuti trudnoću. Abortivne pilule, koje nisu isto što i hitne kontracepcijske tablete, tzv. pilule za dan poslije, uzimaju se u ranim stadijima trudnoće, do 7. tjedna. Za razliku od klasičnog operativnog zahvata, ova metoda smatra se manje invazivnom za organizam, no ima i nedostatke jer cijela procedura dulje traje. U svjetlu rasprava o nehumanim kiretažama i postupanjima liječnika prema ženama u hrvatskim bolnicama, u kojima se ponegdje prilikom izvođenja pobačaja na zahtjev anestezija dodatno naplaćuje, postavlja se pitanje zbog čega u Hrvatskoj tek rijetke žene imaju pristup ovoj metodi.
Metoda se razvila u Francuskoj osamdesetih godina
Pilula RU-486 Mifepriston, ključna za ovu metodu pobačaja, prvi put je proizvedena 1980. godine u farmaceutskoj kompaniji Roussel-Uclaf, a nakon perioda testiranja 1988. godine počinje se upotrebljavati u Francuskoj. Uslijedila je registracija u Velikoj Britaniji 1991., u Švedskoj godinu dana kasnije, a 1999. registrirana je u Austriji i Belgiji. Do 2002. godine više od polovice pobačaja u ranom periodu trudnoće obavljeno je ovom metodom u Francuskoj (56 posto), Škotskoj (61 posto) te Švedskoj (51 posto). Prema nekim podacima, danas se u Švicarskoj provodi u 70 posto slučajeva, 83 posto u Švedskoj te 94 posto u Finskoj.
“To je metoda koja se etablirala u ostatku svijeta, za razliku od Hrvatske. I trebalo bi je sigurno u široj varijanti uvesti u Hrvatsku”, izjavio je za Index ginekolog Dubravko Lepušić.
Dvije tablete koje dovode do pobačaja bez kirurškog zahvata
Medikamentozni prekid trudnoće uključuje uzimanje dviju tableta – Mifepristona i Misoprostola. Mifepriston se uzima prvi te djeluje tako da blokira proizvodnju progesterona, hormona potrebnog za održavanje trudnoće. Nakon 48 sati žena uzima Misoprostol, koji uzrokuje kontrakcije maternice praćene bolovima sličnim onim menstrualnima te krvarenje, koje u blažem obliku može potrajati do dva tjedna. Nakon šest do petnaest sati, radi se ultrazvuk kako bi se potvrdilo je li zahvat uspio.
Pri tome više od tri četvrtine žena ima prekid trudnoće u prvih 12 sati, no to ponekad može trajati i dulje. Pobačaj ovom metodom uspijeva u oko 85 posto slučajeva. Što je trudnoća u višem stadiju, veća je mogućnost da pobačaj neće uspjeti. Lepušić napominje kako je ova metoda dobra za trudnoće od 6 do 7 tjedana.
>> Zašto u našim bolnicama krvnički mrcvare žene nakon pobačaja?
Jeftiniji i manje invazivan postupak, no dulje traje
Prednosti ovog postupka su što je jeftiniji i manje invazivan, no ima i svoja ograničenja. S obzirom na to da je riječ o postupku koji može potrajati i nekoliko dana, vrlo je važno uzeti u obzir psihološki učinak na žene koje se ionako nalaze u situaciji neželjene trudnoće, napominje Lepušić. No s druge strane, mnoge žene zaziru od kirurških zahvata i radije će krvariti nekoliko dana, dodaje.
"Nisam skloniji više jednoj ili drugoj metodi", odgovara Lepušić na pitanje što bi bila njegova preporuka. Kaže da zagovara individualni pristup koji uključuje prethodni razgovor s pacijenticama u kojem im se objasne sve metode i pruže sve relevantne informacije, a potom se njima prepusti izbor.
U Hrvatskoj žene nemaju puno izbora
No u Hrvatskoj većina pacijentica nema pravo na taj izbor. Medikamentozni pobačaj može se obaviti, prema jednom novinarskom istraživanju iz travnja ove godine, u Puli po cijeni od 950 kuna te u Rijeci za 1800 kuna. U Rijeci, gdje se medikamentozni pobačaj počeo raditi od 2105. godine, nakon godinu dana, prema pisanju medija, 85 posto žena odlučivalo se za tu metodu. Odgovor na pitanje zbog čega se ne prakticira i u drugim javnim bolnicama u kojima je zakonom dozvoljeno obavljati pobačaje, ostaje nejasan.
Kaskanje za medicinskim zahvatima
Lepušić smatra kako je riječ o inerciji u prihvaćanju novih metoda.
“To bi trebalo pitati dotične bolnice zašto nemaju. Ne znam što da vam kažem. Jednostavno je to kaskanje za medicinskim zahvatima koji nisu samo na nivou prekida trudnoće nego i u drugim područjima”, kaže Lepušić dodajući da kad je u pitanju pobačaj, sve vezano uz taj postupak uvijek postaje političko pitanje.
Lepušić tvrdi i kako ima informacije o tome da žene same putem interneta naručuju pilule te ih onda uzimaju uz liječnički nadzor. To je praksa koju žene koriste u zemljama poput Sjeverne Irske i ostalima gdje je pobačaj zabranjen, a kako tvrdi Lepušić, to se radi i u Hrvatskoj, gdje je taj postupak barem nominalno legalan i trebao bi biti dostupan u bolnicama.
No nije riječ samo o tome da žene nemaju pravo birati između dostupnih metoda pobačaja. U nekim bolnicama, kao što je zadarska ili zagrebački Merkur, čak im se i prilikom pobačaja na zahtjev naplaćuje anestezija. Lepušić kaže da ne bi želio ulaziti u ekonomske varijante onoga što nude bolnice, no takve postupke smatra nedopustivima. Ako je netko zdravstveno osiguran, ima pravo na anesteziju prilikom operativnog zahvata, što pobačaj jest.
“To su gluposti. Anesteziju treba dati ako to pacijent želi”, zaključuje Lepušić.