Prošli tjedan ruska televizija je izvijestila o potpunom zauzimanju još jednog ukrajinskog grada, Vuhledara. Ruski novinari su s radošću govorili da je u gradu ostalo 160 ljudi, dok su stajali usred ruševina Vuhledara. Otvoreno ostaje pitanje – gdje je nestalo gotovo 19.000 stanovnika Vuhledara, nekoć cvjetajućeg grada i važnog logističkog čvorišta Donbasa.
Ruska ofenziva na Vuhledar odvijala se po već klasičnom scenariju. Prvo se grad sravni sa zemljom zračnim bombama, zatim artiljerijom, a istovremeno se provode takozvani "mesni napadi." Pješake se šalje naprijed val za valom, koristeći bilo kakvu tehniku - motocikle, golf automobile, laka oklopna vozila, na kraju i pješice.
Cilj je po svaku cijenu stići do ukrajinske linije obrane, uključiti se i pojačavati snage. Analizirajući ruske akcije, šef operativnog odjela Glavnog stožera obrambenih snaga Estonije Toomas Väli rekao je: "Ukrajinci se povlače ne zato što su Rusi napravili neki izvanredan potez, već više zato što oni (Rusi) jednostavno imaju više mase."
Putin ne vodi računa o gubicima
Rusija stalno koristi ovaj scenarij. Na početku rata i ukrajinski vojnopolitički vrh i čelnici zapadnog svijeta naivno su mislili da će Ruse uspjeti zaustaviti broj žrtava na bojištu. Svi su se sjećali kako je Sovjetski Savez bio prisiljen prekinuti rat u Afganistanu, uz gubitak oko 15.000 vojnika, a gubici u čečenskim ratovima doveli su do masovnih prosvjeda majki vojnika diljem Rusije, što je na kraju također utjecalo na odluku o završetku rata.
Očito to nije slučaj s Putinom. Jasno je da radi postizanja cilja uništenja Ukrajine kao neovisne države on ne vodi računa o gubicima svoje vojske. Čak i vrlo umanjeni podaci, koji se temelje samo na ruskim javnim pokazateljima, pokazuju da je Rusija izgubila najmanje 80.000 vojnika.
De facto, taj broj iznosi najmanje 260.000 samo poginulih, tako da brojke Ukrajinskog glavnog stožera koji procjenjuje protivničke gubitke na 650.000 ljudi - uključujući i poginule, ranjene i zarobljene - ne izgledaju pretjerano preuveličane.
Rusi se ipak kreću naprijed
Netko bi mogao prigovoriti, ali Rusi se ipak kreću naprijed. Kretanje naprijed može biti različito, a gubitak jednog ili čak nekoliko gradova nipošto ne znači da treba hitno kapitulirati. Gubitak Vuhledara je bolan, ali to nije gubitak rata. Rat nije nogometna utakmica niti TV-serija.
Ovdje ću dati objašnjenje jednog ukrajinskog borbenog časnika, koji je vrlo jasno objasnio razliku između pojmova "strateški", "operativni" i "taktički" uspjeh ili poraz.
Dakle, da je u travnju 2022. godine vojska okupatora, napredujući od Hostomela i Buče prema Makarivu, prekinula ne samo Žitomirsku, već i Odesku autocestu, zajedno sa željeznicom, i stigla do Vasilkiva, to bi bio strateški uspjeh. Budući da bi tada Kijev bio u operativnom okruženju, vlada bi bila prisiljena na evakuaciju, što bi odredilo opći tijek rata, odnosno najvjerojatnije poraz Ukrajine.
Ofenziva Oružanih snaga Ukrajine 2022. u Harkivskoj oblasti bila je operativni uspjeh. Zato što su naše snage probile frontu, krenule u ofenzivu i natjerale neprijatelja na povlačenje na cijelom bojnom polju.
Bitka za Vuhledar je taktički uspjeh neprijatelja zato što je promijenio situaciju na ograničenom području fronte bez promjena općenito na cijelom ratištu.
Svi uspjesi okupatora u Donjeckoj oblasti, počevši od Sjeverodonjecka, bili su taktički. Ali gubici neprijatelja u tim taktičkim borbama usporedivi su s operativnim razmjerom borbenih djelovanja. Odnosno, za taktički uspjeh protivnik stalno plaća vrlo visoku cijenu. I to je matematika rata.
Ruse više od gubitka ljudi boli gubitak tehnike
Osim ljudstva, Rusija gubi nešto što za nju znači mnogo više od ljudi - borbenu tehniku. I tu se postavlja otvoreno pitanje - plaća li Rusija adekvatnu cijenu za uništeni istok Ukrajine i nije li taj ruski "div" zapravo - kolos na glinenim nogama?
Britanski institut za proučavanje rata izračunao je da je za godinu dana ofenzive u smjeru Pokrovskoga (samo Pokrovski, bez uključivanja drugih područja) Rusija izgubila količinu tehnike koja je usporediva s gotovo pet oklopnih divizija: 1830 jedinica, od kojih 539 tenkova i 1020 BVP/BTR-a. Pri tome je gotovo 80% te tehnike izgubljeno nepovratno, tj. uništeno i ne može se popraviti.
Priznat ćete, prilično značajan broj, ma koliko prijeteći ruski uspjesi na operativnoj razini izgledali. Bez sumnje, uvijek imamo na umu i ogromnu cijenu u ljudskim životima koju plaćaju ukrajinski branitelji. U isto vrijeme, Putin ne uspijeva ostvariti ne samo operativne ciljeve (kao što je osvajanje Časiv Jara do 9. svibnja) već ni vlastiti vremenski okvir u globalnom planu.
Ako povučemo paralelu s Čečenijom, dva čečenska rata u Rusiji, tada pod Jeljcinom, trajala su 6 godina (od 1994. do 2000. s prekidima). Za Ukrajinu Putin već troši gotovo deset godina.
Putin je na Ukrajinu već potrošio deset godina
Činjenica je da je Putin na Ukrajinu potrošio gotovo jednako vremena svoje vladavine koliko i na samu Rusiju. Deset godina od dvadeset i četiri godine svoje vladavine. Ako je Putinov globalni plan nastaviti ratovati još nekoliko godina, nastavljajući uništavati svoju vojsku i tehniku u Ukrajini, onda je to maksimalno čudan plan.
Deset godina od dvadeset i četiri njegove vladavine. Ako je Putinov globalni plan boriti se još nekoliko godina, nastavljajući brisati svoju vojsku i opremu protiv Ukrajine, onda je to najčudniji plan.
Postoji takozvana "greška nepovratnih troškova". Tada shvatite da je puno izgubljeno, ali nastavljate ulagati još više kako biste pokušali nadoknaditi gubitke i na kraju pobijediti. Putin već desetu godinu još više ulaže u rat koji ne može dobiti, jer se ruševine Vuhledara ne mogu prodati za pobjedu ni najvatrenijim pobornicima rata.
Istodobno, sve je teže privući nove vojnike na frontu: Belgorod je danas postavio novi rekord u isplati novca prilikom sklapanja ugovora - 3 milijuna rubalja, što je otprilike 31.000 eura.
Putinov biološki sat otkucava, a ciljevi su još daleko od ostvarenja, barem u dogledno vrijeme (ne zaboravimo, osim Donbasa, tu su i Herson i Zaporižja, a da ne govorimo o Odesi ili Kijevu).
Čečenija je bila relativno mala, a pred Putinom je bilo mnogo godina (ne mislite valjda da je ozbiljno namjeravao otići s dužnosti nakon drugog mandata?). Ukrajina je znatno veća, Zapad je, na ovaj ili onaj način, i dalje podržava, a Putin ima sve manje vremena.
Sam Putin si zamišlja 2036. godinu kao krajnju točku "odlaska u mirovinu". Tada će imati 84 godine. Sada se njegovi propagandisti smiju Bidenu. Hoće li im tada biti smiješno?
Naravno, Zapad bi mogao značajno ubrzati taj proces povećanjem vojne pomoći Ukrajini, kada bi postojala politička volja za to. Čini se da Rusi uopće ne primjećuju da Putin ima već 72, a ne 48 godina. Ne sjećam se tko je izrekao ovu frazu: "Starci na vlasti su opasni, njima je svejedno što će biti sa svijetom."
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala