Pre par godina, na ovom istom mestu, pisao sam o tome šta je Srbiji ostalo kao najstrašnije nasleđe političke vladavine Slobodana Miloševića. Nazvao sam to "nemogućom pozicijom" ili "bezizlaznom situacijom", ne sećam se tačno. U posljednjih 35 godina sve vreme bauljamo u tom paklu, a samo bi se postavljalo pitanje u kom se krugu trenutno nalazimo. Danas više nema dileme da se agonija bliži kraju: na pragu smo "devetog kruga", ako već nismo zakoračili u njega.
Posle ubistva Zorana Đinđića "break" je završen i ušli smo u drugo poluvreme nacionalne tragedije koja se bliži zaustavnom vremenu. Tada, pre dvadesetak godina, politički duo Tadić–Koštunica neutralisali su jednu izrazito prozapadnu, otvoreno evroatlansku agendu i zamenili je čuvenom politikom "Četiri stuba", koja je u Vučićevoj verziji 2.0 metastazirala u "Dobro jutro čaršijo, na sve četiri strane".
Nova strategija je promovrsala tzv. "neutralnost" Srbije, koju i danas baštinimo, i ekvidistancu prema svim stranama. To, u prevodu, znači, a praksa je samo potvrdila, prelazak na rusku stranu.
Nije trebalo dugo da sibirska zverka namiriše krv pa da Beograd, baš kao i poslednjih meseci u vezi naftne industrije, na svojoj koži oseti svu tu užeglu imperialnu aroganciju, okrutnost i predatorsku nabrijanost Kremlja.
Duboko ne razumevajući unipolarni svet u kome su se zatekli - kao Milošević onomad, a Vučić danas - krišom i ne izgovarajući to naglas, pokušali su da se maskiraju u uniformu Josipa Broza i glume "trećeg za preferans".
Ali avaj, niti je više postojao bipolarni svet sa imperijom "od Berlina do Vladivostoka", niti su oni Tito. Tamo gde je Broz osetio jezu od ledenog sibirskog vetra, srpski političari su čuli zov zavičaja, ne razumevajući da je to zvuk lovaca koji divljač mame u zamku. Onaj dug iz 1948. došao je konačno na naplatu, šest decenija kasnije.
Welcome to the machine, braćo Srbi!
Te iste 2008. godine, pored proglašenja nezavisnosti Kosova, pukla je još jedna grana na kojoj smo do tada sedeli. U decembru mesecu po ultradiskontnoj ceni Rusima je prepuštena nacionalna naftna industrija, sa sve rezervama i prodajnom infrastrukturom.
Deset meseci ranije, u udarnim vestima ruske državne televizije, politički komentator je poslao otvorenu znakovitu poruku srbijanskom državnom vrhu i javnosti. U sramotnom eseju koji je pročitao ustvrdio je da je premijer Đinđić, kao zapadni sluga, "zaslužio metak".
Umesto da odmah pošaljemo ruskog ambasadora "na konsultacije" i zvanično zatražimo javno objašnjenje i izvinjenje, mi smo odlučili da se dodvorimo siledžijama.
Tamo gde je Tito odjebao Staljina, "Boris Nejaki" je potrčao da Putinu i Medvedevu pred noge položi porodičnu srebrninu: Naftnu industriju Srbije. Od tada do danas, kao ključni razlog da se ta katastrofalna transakcija opravda, služi narativ o ruskom vetu u Savetu bezbednosti UN, u vezi statusa Kosova.
Sada tu dolazimo do još jedne misterije srpske spoljne politike, sa sve medijima, analitičarima i strankama, bez obzira da li su vlast ili opozicija. Mislim na gromoglasni muk i tišinu, odsustvo odgovora na krucijalnu pitanja koja lebde u vazduhu i koja su u trenutnom istorijskom kontekstu sama po sebi nameću, a glase:
A šta je, braćo i sestre, sa kineskim vetom u UN? Zar on ne vredi u najmanju ruku koliko i ruski?
Kažem u najmanju ruku, jer nivo koncesija - mislim na Železaru Smederevo i rudnike bakra i zlata u Boru - kao i infrastrukturnih poslova koje smo dali Kinezima je desetostruko veći nego što je u slučaju sa Rusima!
Btw, od prošle godine Kina je i zvanično pretekla EU kao najveći strani investitor u Srbiji. Počevši od brze pruge Beograd–mađarska granica pa do EXPO 2027., svi infrastrukturni poslovi dodeljena su kineskim investitorima.
Svi.
Da se ne bavimo ostalim, samo da se osvrnemo na navedena dva koja su iznad svega finansijski zanimljiva. U slučaju brze pruge, dogovor sa EU je postignut na 330 miliona evra, da bi se Vučić iznebuha okrenuo zatvorenom međudržavnom ugovoru sa Kinom. Taj ugovor, za isti posao, potpisan je na 800 miliona evra, da bi finalni iznos dosegao preko 1,2 milijarde evra.
Stvar oko EXPO-a je još basnoslovnija: ono što je na početku bilo projekcionirano na 3–4 milijarde evra sada se kalkuliše na preko 18 milijardi. Sve to, iz nekih nebeskih razloga (a ovde je sve nebesko), uz toliko "čeličnog prijateljstva", nije dovoljno da se u kineskom vetu pronađe alternativa za ruski i izađe, bar privremeno, iz začaranog kruga. Ne kažem slučajno bar privremeno, jer je Trump u sedlu i vitla lašom na sve strane, pogotovo na kinesku.
U jednom od ranijih eseja anticipirao sam i mogućnost da posle ruskih na Trumpov dnevni red dođu kineske koncesije i investicije po Evropi i svetu. Ako i kada to stigne do Srbije, a da pre toga ne dođe do iskrenog i radikalnog opredeljenja za zapadni svet, bojim se da će smrad sumpora i vrelina "Devetog kruga" postati nepodnošljiva.
U posljednjih 35 godina, ljudi koji su i danas na vlasti, kao i devedesetih, samo u promenjenim ulogama, retko i stidljivo su znali priznati kako nisu razumeli kuda ide svet posle pada Berlinskog zida. Iskreno strateško opredeljenje za Rusiju i Kinu, kao i neiskreno opredeljenje za Evropsku uniju, pokazuje, i tek će dokazivati, koliko je strateško pozicioniranje Srbije u međunarodnim odnosima za posljednjih dvadeset godina bilo pogrešno, čak i fatalno. Sa nesagledivim posledicama.
Dok čekamo da li će Vučićev pajtos iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, sa kojim je već radio na zajedničkom projektu "Beograd na vodi", zaista od Rusa kupiti preko 56 procenata naftne industrije, na režimskim televizijama se od srede stidljivo menja vokabular i informatori počinju da pljuju po Rusima, optužujući ih u paketu, pa i da stoje iza "Obojene revolucije".
Zbunjenost pojačava i propala ljubav Putina i Trumpa, koja je hranila i grijala Ćacilend mesecima. Naravno da ne žele ni da čuju ni da vide da je odnos Rusa i Amerikanaca unipolarniji nego ikad, kao i da je Trump nemilosrdniji i grublji prema Putinu nego bilo koji američki predsednik pre njega! To bi ih, verujem, dokrajčilo.
Ima na onom proročanskom albumu "Odbrana i posljednji dani" legende grupe Idoli stih koji glasi: "...Rođeni uz neke reke daleke / gledamo nebo koje pada na nas...". Jedno od najvažnijih vinilskih remek-dela jugoslavenskog rock 'n' rola donelo nam je ove stihove u pesmi "Odbrana".
Možemo se samo nadati da su konačno odbrojani i "posljednji dani" jednom zloduhu u srpskoj istoriji u kojem su, kao nikada do sada, "...paščad puštena, a kamenje svezano."