GOLEMA čelična ograda, neprobojna stakla, nizovi vrata koja se mogu otvoriti samo posebnim karticama, kamere koje nadziru svaki centimetar zgrade, bolesničke sobe s prozorčićima za nadzor. Sve je to dio nove zgrade Zavoda za forenzičku psihijatriju zagrebačke bolnice Vrapče.
I kada ubiju, nisu ubojice
U najveću psihijatrijsku bolnicu u Hrvatskoj uloženo je preko 70 milijuna kuna da bi se 15. studenog otvorio novi odjel za najopasnije pacijente. Na 70 kreveta ležat će osobe koje su u neubrojivom stanju počinile najteža kaznena djela - pokušaje ubojstva, ubojstva i ranjavanja - ali i ozbiljno prijetile drugima, a psihijatri i sudovi su zaključili da su to učinile u stanju u kojem zbog bolesti nisu bile odgovorne za svoja djela. Ali su i dalje opasne.
''Ti ljudi su zakonski nedužni. I kad ubiju, oni nisu ubojice nego bolesni ljudi koji ne mogu odgovarati za svoje postupke'', rekao je prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj bolnice Vrapče koji nas je proveo odjelom dok su radnici ubrzano završavali radove.
Prozori s neprobojnim staklima
U najsigurnijem dijelu nove zgrade bit će smješteni pacijenti za koje liječnici još uvijek ne znaju kako će reagirati na terapiju i koliko su zapravo opasni po okolinu. Tu se ne bi smjeli zadržati više od nekoliko mjeseci, a onda će biti prebacivani u otvorenije, ali još uvijek iznimno osigurane dijelove Zavoda. Jedna takva bolesnička soba, zapravo ćelija, nema rešetke na prozorima.
No prozori se mogu otvoriti samo 15 centimetara i izrađeni su od neprobojnog stakla. Kada su se iza nas zatvorila vrata sobe, našli smo se u pravom problemu. Kako su radovi još u tijeku, nije bilo ključa kojim bi nas oslobodili iz zatočeništva. Nakon kraće potrage i smirivanja kroz prozorčić na vratima, ključ je ipak pronađen. Usprkos tome što je soba svijetla, moderno uređena i s velikim prozorom kroz koji se vidi park, tjeskoba nas ipak nije napuštala.
Neki ostaju i desetljećima
Zavod za forenzičku psihijatriju jest bolnički odjel, ali je zapravo i zatvor. Mnogima će biti i dugogodišnji dom. ''Prisilno liječenje po odluci suda može potrajati onoliko koliko i zapriječena kazna za djelo koje su počinili. Teoretski i 40 godina, ali naši pacijenti nikada ne počine djela na takav način da bi mogli biti osuđeni na toliku kaznu. Za tu najtežu kaznu po našim zakonima potrebno je puno elemenata, a neubrojive osobe, primjerice, ne ubijaju s predumišljajem'', objašnjava Vlado Jukić. Ipak, u praksi je viđao i ljude koji su doživotno bili na prisilnom liječenju.
''Prije rata sam radio u Popovači i tamo je zaista bilo zaboravljenih pacijenata. Tada su vrijedili drugačiji zakoni i ljudi su zauvijek ostajali u bolnici'', kaže Jukić.
Pustili ga iako nije izliječen
Ima i suprotnih primjera. Nedavno je iz bolnice morala biti puštena osoba koja je ozbiljno prijetila smrću. Za to je djelo mogla biti osuđena na najviše pet godina zatvora i toliko je i provela u bolnici. ''Psihijatrijski, ta osoba nije bila izliječena i naš je stav da je i dalje opasna. No zakon je rekao da je moramo pustiti'', objasnio je Jukić. No većina pacijenata nakon otpuštanja ipak može normalno funkcionirati i bezopasni su po okolinu. Pogotovo po šire društvo.
Opasni su po najbliže
''Pacijenti kakvi nama dolaze najčešće su opasni po svoje najbliže okruženje, obitelj ili susjede. Rijetko će se dogoditi da napadnu slučajnog prolaznika'', rekao je Jukić.
Da bi se završilo na takvom odjelu umjesto u običnom zatvoru, pacijenti moraju proći detaljno psihijatrijsko vještačenje, koje sud mora prihvatiti. I za to djelo ne treba biti posebno okrutno ili bezobzirno. Uvjet je da je osoba neubrojiva, a takav zaključak ovisi o brojnim faktorima, primjerice paranoji, imperativnim halucinacijama i sličnom.
Ubio se da ne bi ubio oca
''Čak ni bolest ne briše sve osobine ličnosti. Imali smo pacijenta koji je zbog bolesti jednostavno 'morao' ubiti oca. No to nije učinio. Ubio je sebe jer nije mogao živjeti s bolešću koja mu je 'naređivala' da ubije oca'', ispričao nam je Jukić slučaj iz svoje prakse.
Narukvice će ih pratiti u krugu od 500 metara
Dosad su najopasniji pacijenti bili smješteni u starom aneksu glavne zgrade, iza rešetaka. Sada će na otvorenijem dijelu nove zgrade imati na raspolaganju i čajnu kuhinju, malu dvoranu za fitness, društvene prostorije... No bit će pod stalnim nadzorom kamera koje će ih pratiti u svakom trenutku. I nosit će narukvice koje će ih pratiti u krugu od 500 metara.
''U svakom trenutku znat ćemo gdje se točno nalaze. I moći ćemo poslati nekog da ih zaustavi prije nego što izađu iz tog radijusa'', zaključio je Jukić zatvarajući za nama vrata odjela.