BIVŠI njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel umro je u 82. godini, objavila je njegova Liberalno-demokratska stranka (FDP).
"Smrt Klausa Kinkela me jako pogodila. On je bio ponosna, ali i skromna osoba s karakterom, čije sam prijateljske savjete jako cijenio. I zbog toga sam mu jako zahvalan“, poručio je predsjednik FDP-a Christian Lindner preko Twittera.
U demokršćansko-liberalnoj vladi Helmuta Kohla Kinkel je obnašao nekoliko važnih funkcija. Godine 1991. je postao ministar pravosuđa, a godinu dana nakon toga, nakon ostavke Hansa Dietricha Genschera, čiji prisni suradnik je Kinkel godinama bio, preuzeo je funkciju ministra vanjskih poslova.
Početkom osamdesetih ovaj pravnik iz Hechingena na jugu Njemačke obnašao je i funkciju šefa Njemačke obavještajne službe, a kratko vrijeme početkom devedesetih se nalazio i na čelu FDP-a.
Ime Klausa Kinkela u Hrvatskoj se najviše povezuje s ratnim i poratnim razdobljem. Kinkel je tijekom rata, u duhu politike svog prethodnika Genschera, jasno stajao na strani Hrvatske i protiv velikosrpske agresije, ali je isto tako bio i žestoki kritičar kasnije politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.
"Zakazali su UN, NATO, EU, zakazao sam ja"
U intervjuu za DW iz 2015. je govorio o osobnoj odgovornosti za genocid u Srebrenici: "Zakazali su UN, NATO, EU, zakazao sam ja". Bivši ministar vanjskih poslova Njemačke Klaus Kinkel razgovarao je s novinarkom DW-a Jasminom Rose.
DW: Prošlo je 20 godina od genocida u Srebrenici. Više puta ste rekli da Vam taj zločin u bivšoj "zaštićenoj" zoni UN-a još uvijek ne daje mira.
Klaus Kinkel: Ja sam posljednjih godina više puta rekao kako su mi ostale dvije traume iz razdoblja kad sam bio njemački ministar vanjskih poslova. Prva je Ruanda, druga Srebrenica. Traume su mi ostale jer sam, kao šef diplomacije jedne velike i ne baš nevažne zemlje, imao osjećaj da se relativno malo može učiniti kako bi se takve katastrofe zaustavile. Optužujete samog sebe jer se stalno pitate: zar nisam mogao učiniti više? To me zaokupljalo i zato sam pretprošle godine posjetio Srebrenicu. Prije, kao ministar, sam odlazio u Bosnu i Hercegovinu, ali nikad nisam bio u Srebrenici.
Posjetili ste tada Memorijalni centar u Srebrenici, razgovarali ste s ljudima koji su izgubili članove svojih obitelji. Koji su bili Vaši dojmovi?
Ja sam s krugom svojih prijatelja i suprugom, koji su me pratili tijekom posjeta Srebrenici, uvidio kako se radilo o strašnom genocidu. Da su se tamo događale strahovite, užasne stvari. Naravno da sam, osobito nakon napuštanja ministarske dužnosti, sve pročitao: izvješća UN-a, europske izvještaje... U onoj mjeri u kojoj su mi bili dostupni. U Srebrenici sam razgovarao s prevoditeljem Hasanom Nuhanovićem koji je morao prevoditi Mladiću i koji je svojim očima vidio kako mu odvode oca i brata, dok je on morao ostati i prevoditi. Očito se radilo o strašnim danima u Srebrenici koji se ničim ne mogu opravdati i ti događaji još uvijek s pravom zaokupljaju sve one koji su u to vrijeme imali političku odgovornost – a među njima i mene. Bilo bi neprirodno da nije tako.
Kako se moglo dogoditi da međunarodna zajednica šutke dopusti pokolj u Srebrenici?
To nije bilo baš tako. Ponavljam, mi smo imali odgovornost, ja sam imao odgovornost. U mojim očima zakazao je UN, zakazao je NATO, zakazala je Europska unija, zakazao sam ja. Ali nije bilo tako da smo točno znali što se tamo događalo tijekom tih nekoliko dana u kojima je Mladić počinio strašni zločin jer on je bio taj koji je to proveo po Karadžićevom nalogu. Ali toga tada nismo bili svjesni. Bez obzira na to, i tu ste potpuno u pravu, nakon svega je potpuno neshvatljivo da međunarodna zajednica nije bila sposobna spriječiti to užasno krvoproliće.
Kako je moguće da niste imali informacija o zbivanjima u Bosni i Hercegovini? I Vi ste bili prije ministarskog položaja na čelu BND-a, što su radile obavještajne službe?
S pravom postavljate to pitanje. Ne znam više precizno kako se to odvijalo. Znam samo da nismo znali za strahote koje su se tamo događale. Sjećam se nizozemskog ministra vanjskih poslova čiji je bataljun UN-a bio na licu mjesta i bio odgovoran. Mislim da ni on nije točno znao što se događa. Danas se pitam zašto nije znao. Ne optužujem tajne službe jer ne znam detalje. Kasnije sam naravno pročitao da su postojale američke satelitske snimke na kojima se točno vidi razdvajanje ljudi pred tvornicom akumulatora u Potočarima. Preko puta nje se sad nalazi veliko groblje sa 6.000 pokopanih žrtava.
Sve se događalo u samo nekoliko dana i nije bilo tako da su satelitski snimci sljedećeg dana bili na našem stolu kako bi se moglo politički djelovati. Bilo je pogrešno što NATO nije pozvan u pomoć. Odnosno; pozvan je, ali je spriječeno da poziv stigne do NATO-a. Bilo je, naravno, pogrešno stacionirati tako mali bataljun UN-a u Srebrenici, zato ne mogu ni Nizozemce direktno optuživati... Iako je, kad pročitate sve dokumente, dosta toga bilo veoma čudno. Zato je nizozemska vlada morala odstupiti.
Kako tumačite činjenicu da zapovjednik snaga UN-a, francuski general Bernard Janvier, nije proslijedio u NATO zahtjev nizozemskog bataljuna za podršku iz zraka?
To ne znam. Ako on zahtjev nije proslijedio u NATO, onda naknadno moram reći da to nikako ne razumijem. Ipak, ne znam je li to bilo baš tako. Puno toga sam pročitao, možda je to bilo jednostrano. Znate, kada se dogodi nešto tako strašno, onda se naknadno uvijek postavlja pitanje kako to da niste znali, zašto niste drugačije reagirali. Ne želim nikoga optuživati, ali jednostavno moram reći: Da, jesmo. Svi smo zakazali.
Zar Srebrenica nije bila na dnevnom redu i vaših kolega, ministara Nizozemske, Francuske, Velike Britanije...
Naravno da jest...
A znate da je ubijanje trajalo nekoliko dana.
Ali to se ne može usporediti s današnjom situacijom kada su obavještajne veze i mogućnosti mnogo bolje nego tada. Zaista nije bilo tako da smo na svojim sastancima u Bruxellesu znali detalje o Srebrenici.
Premda su Amerikanci imali satelitske snimke?
Pokušao sam reći kako to mogu objasniti samo činjenicom kako je moralo proći nekoliko dana dok se te satelitske snimke obrade. Nije bilo moguće da se danas nešto dogodi, a informacije već sutra budu u Ovalnom uredu na stolu američkog predsjednika, britanskog premijera ili njemačkog kancelara. To ipak ništa ne mijenja u činjenici da smo trebali drugačije procijeniti stanje koje se polako, ali sigurno zaoštravalo.
Dva zastupnika njemačkog parlamenta, Christian Schwarz-Schilling i Stefan Schwarz, su tada uz pomoć radio-amatera imali kontakt s gradonačelnikom Srebrenice i redovno su izvještavali direktora političkog odjela njemačkog ministarstva vanjskih poslova, Wolfganga Ischingera. Jesu li su te informacije stizale i do Vas?
Gledajte, od tada je prošlo 20 godina. Pitate me nešto što vam ne mogu odgovoriti. Da sam znao nešto o tome, odmah bih vam rekao. Vidite i sami da ne pokušavam bilo što prikriti. Jasno i glasno sam rekao da smo mi svi zakazali, ali detalja se ni i uz najbolju volju ne mogu sjetiti. Ischinger je bio suradnik koji je uživao moje najveće povjerenje. Siguran sam da bi me Ischinger obavijestio da je nešto znao i da je postajala i najmanja šansa da se nešto poduzme. Ali toga se ne mogu sjetiti. Pitajte to njega.
Jeste li ste i Vi imali dojam da su, kao što piše u nekim knjigama o raspadu Jugoslavije, tadašnji francuski predsjednik Mitterrand i vlada Velike Britanije imali tijesne veze s Miloševićem?
Ne! Odlično se sjećam kakvo raspoloženje je vladalo na globalnoj političkoj pozornici. Uvijek je, dijelom iz povijesnih razloga, Rusija njegovala relativno bliske odnose sa srpskom stranom, a to je na neki način činila i Francuska. U tim teškim godinama se nas Nijemce optuživalo kako imamo previše prijateljske odnose prema Hrvatskoj i Sloveniji. Ali na sastancima europskih ministara vanjskih poslova i, koliko znam, predsjednika država i vlada, nitko nije mogao nekoga optužiti kako je svojim odnosom prema zemljama regije na bilo koji način omogućio ovakve povrede ljudskih prava. Naravno da su tada neke zemlje bile naklonjenije Srbiji, ali nikako – to vam odgovorno tvrdim – za masakr ili genocidnu orgiju.
Kad bi ste se mogli vratiti u to doba, što biste učinili drugačije?
Da sam znao što se događa u Srebrenici, siguran sam da bi u najmanju ruku pomogao da barem u Europi dođe do urlika. Rekao bih da to ne može biti ispravno. Onda bismo morali pokušati nešto i poduzeti. Njemačka nije bila i nije ni danas u Vijeću sigurnosti UN-a, ali mi smo mogli kao Savezna Republika Njemačka podignuti glas i reći: tako više ne ide, molim vas, pomozite!