DOK je u mnogim zemljama teško otkriti izvorište običaja postavljanja božićnog drvca u ovim blagdanskim danima, u Rumunjskoj se točno zna i ime tko ga je postavio, čak i godina kad je počela ta tradicija: 1866. To je bio izdanak pruske monarhije, časnik Karl von Hohenzollern-Sigmaringen koji je u Rumunjsku bio poslan da tamo sjedne na kraljevsko prijestolje.
Već prvog Božića kad je sa suprugom ušao u tada sve prije nego otmjenu kraljevsku "palaču" u Bukureštu, da barem malo podigne i svoje i raspoloženje supruge, dao je postaviti to prvo božićno drvce u čitavoj Rumunjskoj. Ukrasio ga je i cvjetovima od papira i suhim voćem - je li on osobno, kraljica ili njihova posluga, to nije zabilježeno.
Sve to je još tek moralo "progutati" lokalno plemstvo najvećim dijelom pravoslavne vjere: nekakvo drvo koje je postavio taj njemački protestant. Hoće li budućem kralju objasniti njihove običaje i tradiciju ili će oni prihvatiti njegovo, "zapadno" drvce?
"Živio kralj i (uvozno) božićno stablo!"
I ta rumunjska božićna priča je završila sretno: Karl je postao rumunjski kralj Carol I. a božićno drvce je našlo svoje čvrsto mjesto i u njihovom pravoslavnom običaju. Možda čak prečvrsto: danas jedva petnaestak posto rumunjskih obitelji Božić može preživjeti i bez drvca.
A to znači da su i u Rumunjskoj tržnice i parkovi ovih dana prepuni stabala za svaki džep: od petnaestak eura pa do nekoliko stotina za golemo stablo. Rumunjska je šumovita zemlja, ali samo dio tih stabala dolazi iz državne šumarije Romsilva. Prije šest godina se još nudilo šezdesetak tisuća "domaćih" božićnih stabala, danas je to upola manje i negdje trećina su smreke, ostalo su jele. Jer se i uvozi mnoštvo božićnih drvca, pretežito iz Danske, Poljske, Njemačke ili Austrije.
I tamo se tek polako širi moda kupovine "živog" drvca u tegli koje se onda nakon blagdana može negdje posaditi, ali najvećim djelom ta drvca obično ostanu bačena negdje u gradu i svojim suhim granama na prljavom snijegu jedva pridonose ljepoti okoliša. No to je tek jedan i nipošto najveći problem s božićnim drvcima.
Jer "svi znaju" da se može drvce dobiti i "na crno". To nisu tek pojedinci koji prekršajem žele uštedjeti koji euro, nego organizirane bande koje teškom mehanizacijom odlaze u državne ili privatne šume i sijeku što im se dopadne. Oni se ne bave "sitnežom", nego stabla stara barem desetak godina koja sijeku odmah uz korijen. Još je gore kad mnogo starijim stablima odsjeku samo lijepo razgranat vršak i nanesu mu nepopravljivu štetu.
Zbog drvca se lako i gine
U pravilu je to tek "dodatni poslić" kriminalnih bandi koji se ionako bave ilegalnim krčenjem šuma i prodajom drvene građe. A taj kriminal cvjeta, osobito nakon pristupa Rumunjske Europskoj uniji 2007. To je zemlja u kojoj još ima najstarijih prašuma ovog kontinenta - ali ima ih sve manje: organizacija Global Forest Watch tvrdi kako je od 2001. do 2021. u Rumunjskoj nestalo 391 tisuću hektara šuma, gotov pet posto šumske površine te zemlje.
S tim kriminalcima nema šale: u rujnu prošle godine je jedna televizijska ekipa u pratnji ekoloških aktivista pokušala dokumentirati tu ilegalnu sječu i završila je pretučena u bolnici. Još gore su prošla dva šumara 2019. koja su ubijena nakon što su krenula provjeriti dojavu o ilegalnom rušenju drveća.
Već i zbog toga rumunjski zaštitnici okoliša optužuju nadležne službe da onda radije zatvaraju oba oka kad mafijaši krenu po takve "sitnice" kao što su božićna drvca. Rumunjski ministar okoliša Tanczos Barna odbija takve optužbe, ali ne može osporiti da takvih stabala ima. No tvrdi kako je dobrih 90% božićnih drvca na tržištu Rumunjske posve legalno, bilo iz uvoza ili s domaćih plantaža.
Pesticid i u dnevnoj sobi
No i s tim plantažama je zapravo problem: one su tamo često postavljene na mjesto iskrčenih šuma, ali takve kultivirane površine crnogorice su zapravo "prst u oko" u tom okolišu. To je nešto sasvim drugo i za životinje i za, u slučaju crnogorice praktično nikakvo bilje koje može rasti uz njihovo podnožje, čak i tlo se počinje mijenjati.
Teoretski, takve plantaže bi se trebale postavljati na područjima koja trebaju regeneraciju ili se ne može niti dopustiti divlje raslinje, kao na primjer oko trasa dalekovoda. No to je teorija: praksa jest da se one polažu iz želje za zaradom, a ne u nekom dubokom razmišljaju o očuvanju okoliša.
Prednost takvog posla jest i što takve nasade crnogorice trebaju minimalno truda, ali mnogima to onda ide previše polako. Zato ih ipak masovno zasipaju i umjetnim gnojivom i pesticidima, a onda i to ne prodire samo u tlo, nego dolazi i ravno u dnevne sobe Rumunja u doba blagdana.
Je li plastika doista bolja?
Zato i u toj zemlji posljednjih godina sve više ljudi poseže za umjetnim božićnim drvcima. Jest da to onda nema više nikakve veze s izvornim smislom drvca koje prkosi zimi, ali to su onda uvijek ista drvca po ukusu neke tvornice, najčešće u Kini koja se nakon toga mogu i složiti i pohraniti na tavan ili u garažu. Najviše se traže ona od dva metra visine, ali prolaze i manja - mnogi Rumunji još uvijek stanuju u socijalističkim novogradnjama.
Jesu li takva drvca spas za okoliš? Zaštitari okoliša su izračunali da se plastična drvca onda trebaju koristiti najmanje osam Božića da bi onda nadoknadila i njihovu proizvodnju i transport s Dalekog istoka. No ako se pogleda groblje božićnih drvca po gradovima i kantama za smeće nakon blagdana, za mnoge su i umjetna drvca tek za jednokratnu uporabu.