HRVATSKA je prema kriterijima Svjetske organizacije za zdravlje životinja zemlja bez bjesnoće. Posljednji slučaj bjesnoće kod divljači zabilježen je 2014. godine, a od 2015. nije bilo slučajeva bjesnoće ni među divljim ni među domaćim životinjama.
To je istaknuto u članku nekoliko autora Nastavnog zavoda za javno zdravstvo "Dr. Andrija Štampar" iz Zagreba i Zavoda za javno zdravstvo Zagrebačke županije iz Zaprešića, objavljenom u novom broju časopisa Acta Medica Croatica.
Autori su istražili arhiv ambulante Štamparovog Referentnog centra za bjesnoću u razdoblju od 1995. do 2006., za koje je vrijeme Hrvatska bila zahvaćena bjesnoćom divljih životinja (silvatičnom bjesnoćom). Pritom je crvena lisica bila najčešće dijagnosticirana bijesna životinja.
Bilten bjesnoće 1995. pokazivao je 390 lisica i 21 domaću životinju, da bi se u 2006. broj povećao na 514 lisica i 49 domaćih životinja, ističe se.
Najviše grizu psi djecu
Za to vrijeme u bolnicama i klinikama grada Zagreba zbog ugriza životinja pregledano je 12.380 bolesnika, od kojih je 147 hospitalizirano.
Bolesnici su bili u dobnom rasponu od jedne do 81 godine, među kojima je najviše bilo djece do 16 godina, njih 57 posto, a među njima 54 posto dječaka i 46 posto djevojčica.
Čak tri četvrtine svih hospitaliziranih preživjele su napad psa, među kojima su psi poznatih vlasnika bili zastupljeni pet puta češće od pasa lutalica.
Ostale životinje po redu učestalosti bile su mačke, štakori, svinja i magarac.
Bolesnici su bili češće hospitalizirani zbog ozljeda glave i vrata ili višestrukih ozljeda nego zbog ozljeda udova ili šake i prstiju.
Svako proljeće i jesen mamci
Posljednji slučaj bjesnoće kod ljudi u Hrvatskoj zabilježen je 1964. godine. Nakon toga poznata su još dva slučaja bjesnoće kod ljudi, jedan 1989. i drugi 1996. godine. Oba su zaražena na području Bosne i Hercegovine, kaže se.
Hrvatska je zabilježila tri velika vala silvatične bjesnoće, odnosno bjesnoće koju prenose divlje životinje: (1977., 1981. i 1983.). Nakon njih cijela Hrvatska je proglašena područjem zahvaćenim silvatičnom bjesnoćom, s iznimkom nekih obalnih dijelova i otoka.
Situacija se počela mijenjati provedbom programa oralnog cijepljenja lisica. Prva kampanja započela je 1991. i trajala je do 1995. godine, kada je prekinuta zbog ratnih djelovanja na dijelu teritorija zemlje.
Druga kampanja održana je 1998. godine, ali je obuhvatila samo Grad Zagreb i područje Zagrebačke županije.
Treća i konačno učinkovita akcija započela je u jesen 2010. s jesenskom akcijom postavljanja mamca, a od 2011. akcije postavljanja mamaca provode se svako proljeće i jesen.
Ubrzo su se pokazali znakovi iskorjenjivanja bjesnoće kod divljih i domaćih životinja.
Posljednji slučaj bjesnoće u divljini, onaj kada je zarazu prenosila crvena lisica, zabilježen je 2014. godine.