U četiri godine Drugog svjetskog rata sovjetska Crvena armija izbila je do Berlina, nakon ofenziva koje su mjerile desetke kilometara na dan. U četiri godine "specijalne vojne operacije" Vladimira Putina Rusija drži oko 20% Ukrajine, dok se na ključnom sektoru kod Pokrovska front pomiče izuzetno sporo.
Na tu činjenicu na platformi X ukazao je britanski vojnik Shaun Pinner koji se borio na strani Ukrajine i tijekom rata bio zarobljen.
Napisao je i da je Rusija zaglavljena oko Pokrovska, 41 km od Donjecka, gdje su krenuli prije gotovo 4 godine. "Bio sam tamo prije godinu dana. Napredovali su samo 8 km, uz ogromne žrtve", napisao je.
Iako rat realno traje od 2014., u svoju "totalnu" fazu prešao je 24. veljače 2022., što je dva mjeseca kraće od sovjetskog rata protiv Njemačke 1941.-45. Pinner je ilustrirao sporost rata procjenom "8 kilometara za godinu dana", očito se referirajući na jednu dionicu u kojoj se front kod Pokrovska pomaknuo minimalno.
Rusija je na Pokrovsk, grad koji je pred padom, krenula u veljači 2024., nakon što je pala Avdijivka. Geolocirani podaci i analize bojišta pokazuju da je ruskim snagama trebao 21 mjesec da zauzmu trenutačni prostor u smjeru od Avdijivke do Pokrovska, prema podacima Instituta za istraživanje rata.
Pinnerova poanta stoji da je tempo ruskog napredovanja iznimno spor budući da u prosjeku Rusija na ovoj dionici napreduje 62.7 metara dnevno.
Ako uvedemo ukupnu osvojenu površinu kao makro mjeru, što je važno jer pokazuje stvarni opseg teritorijalne kontrole neovisno o dnevnim pomacima crte bojišta, Rusija danas drži oko petine Ukrajine.
Russia Matters, program pri Belfer Centru za znanost i međunarodne odnose na Harvard Kennedy School, objavio je kako je temeljem podataka Instituta za istraživanje rata od 24. veljače 2022. do studenog ove godine Rusija osvojila oko 74.163 četvornih kilometara ukrajinskog teritorija.
Ukupna površina teritorija koji Rusija trenutačno kontrolira, uključujući Krim i dijelove Donbasa koje je zauzela prije početka potpune invazije, iznosi približno 117.265 četvornih kilometara.
Ove brojke temelje se na dostupnim otvorenim izvorima i predstavljaju procjenu. Druge analize navode raspon između 114.000 i 118.000 km četvornih kilometara pod ruskom kontrolom.
U praksi to znači da Rusija danas u potpunosti kontrolira Luhansku oblast, otprilike tri četvrtine Donjecke oblasti te značajne dijelove Zaporiške i Hersonske oblasti, uključujući kopneni koridor prema već okupiranom Krimu. Osim toga, manji dijelovi Harkivske, Sumske i Dnjepropetrovske oblasti nalaze se pod povremenom ili djelomičnom ruskom kontrolom.
Od početka invazije 2022. Rusija je osvojila područje jedne i pol Hrvatske (56.594 km²), odnosno praktično područje jednako površini Češke (78.865 km²) i nešto manje od Austrije (83.879 km²).
Što se tiče Drugog svjetskog rata, Njemačka je napala Sovjetski savez 22. lipnja 1941. Operacijom Barbarossa, čime je prekinut pakt o nenapadanju potpisan između Berlina i Moskve 1939. godine.
Tijekom 1941. i 1942. Njemačka je ostvarila značajne teritorijalne dobitke, zauzevši Ukrajinu, Bjelorusiju, baltičke države i dijelove Rusije do predgrađa Moskve i Staljingrada. Prekretnica je nastupila u zimu 1942./43., nakon bitke za Staljingrad, koja je završila potpunim okruženjem i predajom njemačke 6. armije.
Od 1943. nadalje Crvena armija prelazi u ofenzivu na cijelom bojištu. Sovjeti oslobađaju Harkiv, Kijev i Minsk, a potom i baltičke zemlje, Ukrajinu te Bjelorusiju. Tijekom 1944. i 1945. godine njihove snage prelaze zauzimaju Varšavu, Budimpeštu, Beč i naposljetku Berlin u svibnju 1945.
Primjerice, u ofenzivi Bagration, pokrenutoj 22. lipnja 1944., koja je rezultirala oslobađanjem Bjelorusije te prodorom prema Poljskoj, sovjetske su trupe napredovale do 24 km dnevno, navodi Britannica. Cijela Bjelorusija oslobođena je prije kraja srpnja.
Operacija Visla–Odra bila je munjevita sovjetska ofenziva od 12. siječnja do početka veljače 1945., koja je na Visli probila njemačku obranu, oslobodila Varšavu i u nešto više od dva tjedna gurnula front do crte Odre, oko 60–70 km od Berlina. U dva tjedna, prema Wikipediji, Crvena armija je napredovala 480 km.
Bitno je tu spomenuti kontekst. Crvenu armiju nisu činili samo Rusi, nego multietnički sastav Sovjetskog Saveza, a među njima i jako značajan broj Ukrajinaca. Prema procjenama ukrajinskih istraživača, gotovo 6 milijuna ljudi iz Ukrajine borilo se u Crvenoj armiji, što je činilo otprilike 23 posto ukupnih oružanih snaga SSSR-a. Ukrajinci su činili i 10 posto sovjetskih generala.
Iznimno važnu ulogu u sovjetskom napredovanju imale su Sjedinjene Američke Države. SAD su opskrbljivale saveznike još prije završetka rata kroz program Lend-Lease, kojim je Washington "posuđivao" ili ustupao vojnu opremu, sirovine i hranu državama čija je obrana proglašena vitalnom za američku sigurnost, bez obveze gotovinskog plaćanja unaprijed.
Prema podacima National WWII Museuma, kroz Lend-Lease program u Sovjetski Savez isporučena je roba u vrijednosti većoj od 11 milijardi dolara. Iako je sovjetska ratna proizvodnja bila ogromna, analitičari ističu da bi bez te logističke potpore sovjetske ofenzive teško zadržale svoj intenzitet na istočnom bojištu.
Od presudnog značaja za uspjeh Crvene armije bila je i činjenica da su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo otvorile zapadni front 1944. godine, čime su vezale veliki dio njemačkih oklopnih rezervi i Luftwaffea.
U takvom dvostrukom stisku Njemačka je postupno ostajala bez goriva, ljudstva i manevarskog prostora, pa su sovjetske ofenzive tijekom 1944. i 1945. napredovale sve brže i dublje, do konačnog pada Berlina.
Zbog svega navedenog teško je izravno uspoređivati današnji rat u Ukrajini s onim koji je Sovjetski Savez vodio protiv nacističke Njemačke, pogotovo jer je za cijeli kontekst ključno spomenuti da danas Ukrajina prima zapadnu vojnu i financijsku pomoć vrijednu više desetaka milijardi dolara.
Unatoč tome, šira poanta objave na X-u iz uvoda ovog teksta stoji. Današnja ruska vojska napreduje sporo, uz velike gubitke i daleko manji teritorijalni učinak od onoga što je Moskva prvotno planirala. Mišljenje je to koje dijele i analitičari.
Michael Kofman, viši suradnik u Carnegie Endowment for International Peace, za NPR je govorio upravo o ovoj temi.
"Stvarnost je takva da Rusija provodi spor i mukotrpan napredak. Zapravo, tijekom proteklih nekoliko godina Rusija je imala prednost na bojnom polju. Ali ako pogledate njihovu ukupnu vojnu izvedbu, žalosno su podbacili. I još su uvijek prilično daleko od svojih ciljeva. Fokus njihove kampanje je zauzimanje ostatka Donjecka, a još su uvijek prilično daleko od toga", njegove su riječi.