Foto: Pixsell/Marko Lukunic
Mnoge je posebno šokirala činjenica da je Boras osvojio čak 54 glasa od mogućih 70, koliko broji članstvo Senata. Njegov protukandidat, Damir Bakić s Matematičkog odsjeka na PMF-u u Zagrebu, dobio je samo 15 glasova. Jedan je bio nevažeći.
Razočaranja i moguća rješenja
Reagirajući na ovakav izbor Senata, u redakciju Indexa otvorenim pismom javio se fizičar i matematičar dr. sc. Hrvoje Kraljević, bivši ministar znanosti i tehnologije od 2000. do 2002., iz redova ondašnjeg HSLS-a. Kraljević je u više navrata bio direktor ili dekan Matematičkog odjela PMF-a, dobitnik je brojnih domaćih i stranih nagrada, a također je i dopisni član HAZU-a. Bio je stipendist na prestižnom Princetonu, gdje je radio na postdoktorskom studiju, ali i na vrlo uglednoj francuskoj visokoj školi École Polytechnique Palaiseau i talijanskom Sveučilištu u Trentu. Autor je radova koji su objavljivani i citirani u najuglednijim domaćim i svjetskim časopisima. Član je znanstvenih udruženja The American Mathematical Society, The Mathematical Association of America, The American Association for the Advancement of Science te Hrvatskog matematičkog društva kome je predsjednik od 2007.
Njegovo pismo, koje izražava njegova razočaranja, ali i nade i moguća rješenja za bolju budućnost, prenosimo vam u cijelosti.
"Silna me je tuga i nevjerica obuzela kad sam u petak čuo rezultate izbora za rektora Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovao sam u proteklih nekoliko tjedana u nizu razgovora s grupom divnih ljudi koji su osmišljavali kandidaturu „dobrog“ Damira za rektora nasuprot dosadašnjem Damiru, o čijem vođenju Zagrebačkog sveučilišta mislim sve najgore. Neću ovdje nabrajati brojne mutne, netransparentne, protustatutarne pa i protuzakonite odluke njegove uprave koje su punile novinske stupce i brojne portale u ove tri i pol godine, a naročito u posljednjoj godini; i to ne samo u „lijevim“ ili „liberalnim“ medijima nego i u onima koji se obično smatraju „desnijima“. Sve do petka u podne bio sam čvrsto uvjeren u pobjedu dobra nad zlom, naročito nakon brojnih Bakićevih istupa u javnosti, posebno u četvrtak nakon Pressinga na N1 i nakon Otvorenog na HRT1 u kome su dvojica prorektora i jedan dežurni osporavatelj svakog pokušaja napretka bili nevjerojatno nemušti i bez ikakvog argumenta.
Toplina, hrabrost, ustrajnost, akademsko ponašanje
S druge strane osjećam se silno oplemenjenim novim poznanstvima s osobama iz spomenute grupe podržavatelja „dobrog Damira“. Nakon silnih razočaranja u vođenju Sveučilišta u Zagrebu istinski sam osjetio neki polet, pozitivnu energiju koja je naviještala znatno bolju budućnost, početak bolje organizacije i u nastavi i u znanstvenoj djelatnosti i u odnosu prema studentima i u rastu međunarodnog ugleda mog sveučilišta koji je sada zabrinjavajući pa čak i sramotno nizak. Očaravajuća je toplina, hrabrost, ustrajnost, akademsko ponašanje u svakom smislu tih divnih ljudi. Citirat ću reagiranje jedne od tih osoba:
„Od kada smo jučer čuli ishod glasanja vrte mi se brojke 15 i 54 u glavi. I jučer, a pogotovo nakon prespavane noći, uvjerenja sam da se radi o ishodu koji ima dva značenja. Mi kao tim možemo ovim ishodom biti samo zadovoljni. Zašto? Zato jer je ovaj ishod, ovih 15 i ovih 54, jasan pokazatelj da senatori nisu birali, nisu promišljali o programima, nisu procjenjivali kandidate. Oni su izašli na ove izbore kao što se izlazi na političke izbore, svatko unaprijed zna za koga će glasati. Ništa što smo napravili ili nismo napravili nije imalo značajan utjecaj. I zato taj rezultat nije ocjena našeg rada. Da je rezultat bio 30:40 onda bismo mogli razmišljati što smo, gdje i kada pogriješili. Ovako je sasvim jasno da rezultat govori o senatorima, a ne o nama. Kako je Damir neki dan rekao „njih 54 su jednostavno drugi koordinatni sustav“. I zato možemo biti zadovoljni, jer znamo da smo napravili sve u najboljoj vjeri i namjeri, uloženo je puno truda i na sve možemo biti ponosni. Bar ja jesam. S druge strane, mi kao pripadnici akademske zajednice možemo biti samo užasnuti jučerašnjim ishodom. Nemam volje ni elaborirati čime sve. Ali to je naša stvarnost i s njom ćemo se nastaviti suočavati kako god tko zna.
Uvjerena sam da će svatko od nas i dalje biti ustrajan u ostvarivanju svoje zamisli kakvo ovo sveučilište treba biti. Damir je sasvim sigurno zakotrljao procese (r)evolucije koji se više ne mogu zaustaviti. Na promjene ćemo možda morati čekati, ali nismo li na to navikli u ovom našem akademskom poslu? Stalno nešto čekamo, da nam recenziraju, da nam objave, da budemo izabrani, da nam studenti odrastu i primjenjuju ono što smo ih naučili. Znamo čekati, a pri tome biti ustrajni. Zato sam sigurna da ćemo dočekati i neki bolji Senat i neko bolje sveučilište.“
"U pravom smjeru"
Ovo me je nadahnuto i pozitivno razmišljanje umirilo i ulilo mi nadu da će još za mog života ovo moje sveučilište ipak krenuti u pravom smjeru, a taj je smjer zapravo najvažniji da i moja država bude znatno bolja i da će se u nju početi doseljavati a ne samo iz nje bježati glavom bez obzira.
Nadu mi budi i lijepi razvoj događaja na Riječkom sveučilištu: nova rektorica uvodi vrlo pozitivne novosti, primjerice biranje studenta–pomoćnika rektora. Posebno me vesele njezina razmišljanja o novom načinu biranja rektora koji bi trebao onemogućiti podzemno lobiranje i odvratno trgovanje s članovima Senata. Naime, zbog, po mom uvjerenju, naopakog shvaćanja „autonomije sveučilišta“ od strane sadašnjeg sastava Ustavnog suda sigurno ne može „proći“ izmjena Zakona koja bi omogućila potragu za izvrsnim kandidatima (head hunting) i imenovanje rektora od strane nekog međunarodnog tijela. Postoji, međutim, i drugi način za kvalitetan izbor rektora a taj je da on bude znatno demokratskiji, koliko god će se i među onima koji vide da sadašnji način izbora ne valja smatrati da izbor rektora ne smije biti demokratski nego meritokratski. To je možda uobičajenije u naprednijim društvima, ali ja podržavam demokratskiji izbor rektora budući da sam duboko uvjeren da bi i u ovim izborima na Zagrebačkom sveučilištu glasanje u širokom krugu nastavnika i drugih zaposlenika i studenata pokazalo ogromnu podršku dobrom programu i vjerodostojnosti.
Nužna je promjena statuta
No za takav je način izbora nužna promjena sveučilišnog statuta, a njega po Zakonu donosi Senat. Naravno, odmah se postavlja pitanje kako donijeti takvu izmjenu kad 77% članova Senata Zagrebačkog sveučilišta (54 od 70) reizabire tolikim aferama i nezakonitostima opterećenog dosadašnjeg rektora. Zašto bi se takav Senat složio s drugačijim načinom izbora rektora? Da li je stvarno utopija da se tako zacementirane statutarne odredbe promijene? Možda ipak ima nade. Naime, možda se može dogoditi da ovaj posljednji izbor potakne razmišljanja i nezadovoljstva na fakultetima i propitivanje da li su s glasanjem svojih predstavnika u Senatu baš sasvim zadovoljni, pa se možda na nekim fakultetskim vijećima pokrenu postupci opoziva predstavnika i izbori novih. Tako bismo možda mogli doći do novog i kvalitetnijeg sastava Senata koji ne bi podržavao ovu krajnje netransparentnu upravu sveučilišta, donio novi statut, a možda i pokrenuo „impeachment“ sadašnjeg starog/novog rektora.
Na kraju ću napisati što me je najviše zgrozilo u mandatu sadašnjeg rektora. Kad sam lani vidio interventne snage hrvatske policije postrojene uz ogradu dvorišta pred Rektoratom pozvane da spriječe ulaz studentima koji su demonstrirali protiv mutnih odluka Senata, sjetio sam se potpuno suprotne slike prilikom studentskih nemira i 1968. i 1971. Tada su se studenti bježeći od pendreka tadašnje socijalističke milicije sklanjali iza te iste ograde u dvorište ispred Rektorata, a milicionari su zastali i nisu smjeli u taj prostor. A sada naša hrvatska policija prijeteći postrojena sprečava studente da uđu to isto dvorište!"