Mirovni plan američkog predsjednika Donalda Trumpa izašao je u javnost, a temelji se na nacrtu dokumenta koji je razvila administracija američkog predsjednika u suradnji s ruskim predstavnicima (Kiril Dmitrijev). Plan je predstavljen ukrajinskoj delegaciji preko Stevea Witkoffa. Predstavljeni plan trebao bi biti "povoljan" za rusku stranu, dok bi za Europu i Ukrajinu to bila "kapitulacija". Neke ključne točke plana obrađene su u daljnjem tekstu.
Sigurnost i politički status Ukrajine - potvrđuje se suverenitet Ukrajine, ali ograničeno. Ukrajina bi prema nacrtu trebala Ustavom potvrditi svoju vojnu neutralnost. Dodatno, SAD bi bio jamac sigurnosti ako bi Rusija pokrenula novu invaziju. Ovo ostavlja Ukrajinu bez potpunog NATO "kišobrana" uz američko obećanje koje nije pravno obvezujuće. Krim i Donbas praktički se priznaju kao dio teritorija Ruske Federacije. Ovo je jedna od najspornijih točaka - prema pisanjima, SAD priznaje Krim de iure, a ostalo de facto. Ukrajina bi ostala i bez preostalog dijela Donbasa. Moskva "legalizira" osvojeno, a da pritom ne daje nikakav teritorijalni ustupak.
Ovime Moskva ostvaruje jedan od javno iskomuniciranih ciljeva (i jedini teritorijalni zahtjev) s početka invazije - "oslobađanje Donbasa". NATO trupe ne smiju ući u Ukrajinu - NATO odustaje od širenja na istok.
Formira se fond za obnovu Ukrajine. Prema sporazumu, 100 milijardi dolara uzima se od zamrznute ruske imovine, a drugih 100 milijardi dolara od Europske unije. I tu ide najbolji dio, 50% profita od projekata koji generiraju povrat ide SAD-u. Dakle, ako se plan usvoji, ovo bi moglo generirati (aproksimativno) 10-20 milijardi dolara godišnje profita američkim tvrtkama nauštrb ukrajinske suverenosti. S druge strane, EU se dodatno opterećuje jer već sada zemlje poput Francuske i Njemačke ulažu u obnovu Ukrajine, pa nova ulaganja tim zemljama bit će više teret nego korist.
Obvezni programi u ukrajinskim školama i medijima o "promoviranju tolerancije". Od Ukrajine se traži da usvoji europsku politiku o manjinama. Uz to, traži se da Ukrajina uvede u nastavu program koji naglašava "zajedničko naslijeđe", kao npr. zajedničku pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Osim toga, Ukrajina mora službeno osuditi sve elemente "nacističke" ideologije – uklanjanje spomenika, zabrana djelovanja nekim desničarskim grupama itd. To je također jedan od iskomuniciranih ciljeva Moskve prilikom pokretanja "specijalne vojne operacije" (tzv. denacifikacija).
Nadalje, traži se da ruski jezik dobije status "regionalnog" u cijeloj zemlji. To znači pravnu obvezu da se ruski koristi u javnom životu u velikim dijelovima Ukrajine, čak i tamo gdje se ne govori. Osim toga, plan zahtijeva da se dodijeli službeni status ukrajinskoj grani Ruske pravoslavne crkve. Ukrajinska pravoslavna crkva - Moskovske patrijaršije dobila bi natrag svu imovinu koju je izgubila ili koja joj je zaplijenjena. Traži se ravnopravnost MP s Pravoslavnom crkvom Ukrajine (koju priznaje Konstantinopol). Ovo su vrlo problematični ustupci za Ukrajinu.
Neke od ostalih točaka su: smanjenje vojnih snaga na 600.000 pripadnika (tzv. demilitarizacija) te uvođenje neke demilitarizirane zone na ukrajinskom teritoriju. Unutar sto dana od potpisivanja, Ukrajina je dužna provesti izbore. Nadalje, Rusiji se postupno ukidaju sankcije. SWIFT i plin/nafta odmah nakon potpisivanja, ostalo postupno, uključujući i povratak u G8.
Ovime bi se legitimiziralo stanje u Ukrajini. Ukrajina bi izgubila i pravno oko 20% teritorija, dok Rusija dobiva legitimizaciju bez pretjeranih ustupaka. Nadalje, nema čvrstog jamstva od idućeg napada osim obećanja od strane Washingtona bez pravne obveze. Dodatno, Rusija ima priliku ostvariti sve javno iskomunicirane ciljeve radi kojih je službeno krenula u invaziju: "oslobađanje Donbasa", "denacifikaciju" i "demilitarizaciju". No, osim negativne strane, za Ukrajinu postoje pozitivne, kao i za Rusiju obrnuto.
Ukrajina dobiva prekid vatre i napokon predah. Ukrajina svakodnevno crpi sve svoje resurse od ljudstva do energetskih kapaciteta do maksimuma, građani Ukrajine jako su iscrpljeni time i predah im je potreban. Nadalje, iako slabo, nekakvo jamstvo od SAD-a Ukrajina će dobiti, što bi trebalo donekle umanjiti mogućnost nove invazije od strane Rusije (iako to ne može biti isključeno). Također, iako je situacija prilično neizvjesna, ovo može biti prilika za obnovu Ukrajine, i infrastrukturnu i gospodarsku.
Za Rusiju je prvenstveno negativno to što plan predviđa korištenje 100 milijardi dolara zamrznute ruske imovine za obnovu Ukrajine. Ovo je izravan udar na rusku ekonomiju i pojačava ovisnost Rusije o Kini. Iako se rat odvija u Ukrajini, jasno je da je Rusija također pretrpjela značajne gubitke i u ljudstvu i u tehnici, ali i u energetskoj i civilnoj infrastrukturi. Osim toga, Rusija ima nove četiri regije koje su praktički razrušene do temelja i koje će još godinama biti "bunar bez dna".
Polaganje nada postoji u ukidanju sankcija, međutim to neće biti tako brzo i jednostavno. Nadalje, Rusija se mora na neki način obvezati i učvrstiti politiku nenapadanja. Iz ove perspektive radi se tek o simbolici, ali to zaista ograničava Rusiju da izvrši neke buduće vojne akcije. Npr. Minski sporazumi su tada ograničili djelovanje Rusije, odnosno oslabili su rusku poziciju za kasnije. Osim toga, ako Rusija krene u "odugovlačenje" sa sporazumom, gubi se momentum pregovora. Iako je Rusija trenutno u boljoj poziciji, nastavak rata i za Rusiju predstavlja veliki rizik od ekonomskog sloma.
Kako je postao javno poznat sadržaj novog mirovnog plana, riječ "kapitulacija" ubrzo se proširila javnim političkim prostorom diljem Ukrajine, ali i Europe. Ono što je bitno napomenuti jest da se "kapitulacijom" u Ukrajini smatrao bilo kakav sporazum ili pokušaj sporazuma s Rusijom proteklih deset godina. Također, sami uvjeti "kapitulacije" radikalno su se mijenjali tijekom vremena.
Npr. u 2015. godini kada su potpisani Minski sporazumi o rješavanju sukoba u Donbasu, ključna je bila točka u kojoj se spominje reintegracija LNR-a i DNR-a u ustavno-pravni poredak Ukrajine s posebnim statusom. Tada se nije spominjalo odvajanje teritorija od Ukrajine. Međutim, politička javnost je i tada Minske sporazume nazivala "kapitulacijom". Tadašnji predsjednik Porošenko na kraju je odustao od provedbe političkog dijela Minskih sporazuma pod pritiskom javnosti. Slično je postupio i nakon njega predsjednik Zelenski. Odustajanje od provedbe Minskih sporazuma postao je jedan od javno izrečenih razloga Ruske Federacije za pokretanje invazije.
Iz bliske povijesti, najpoznatiji su svakako Istanbulski sporazumi, gdje su ključne točke (prema akterima koji su sudjelovali u njima) bile dogovorene. Zauzvrat je Ruska Federacija bila spremna povući vojsku iz Ukrajine, osim iz LNR-a i DNR-a, tj. onog teritorija koji Ukrajina do početka invazije nije kontrolirala. U javnoj memoriji ostale su navodno izgovorene riječi tadašnjeg britanskog premijera Johnsona prema ukrajinskoj delegaciji da se nastave boriti, međutim manje se pamte javni politički pozivi da se ne potpisuje "kapitulacija" u Istanbulu. Tadašnja "mirovna formula" ukrajinskih vlasti, podržana od Zapada, bilo je vraćanje na granicu iz 1991. godine, zahtjev Moskvi za isplatu ratne odštete i "kave na Krimu".
Ukrajinska politička javnost tu je mantru održavala sve do smjene vlasti u Washingtonu i onog sramotnog sastanka u Ovalnom uredu. Na stranu sama forma sastanka, ključno je da je SAD nakon toga prestao slati vojnu pomoć Ukrajini, odnosno promijenjen je obrazac slanja oružja Ukrajini. Europa je nakon sastanka preuzela teret na sebe, na način da su europske zemlje počele kupovati američko oružje koje bi zatim u vidu vojne pomoći slali Ukrajini. Uglavnom, nakon toga je ukrajinski predsjednik pristao na završetak rata duž linije sukoba, nakon čega je to postao i službeni stav Kijeva.
Međutim, Rusija je preuzela inicijativu i nije pristala na to, već je postavila dodatne uvjete, uključujući povlačenje ukrajinskih snaga iz kompletnog Donbasa. Sada, sudeći prema medijskim izvještajima, SAD je pristao na takav scenarij. Vijest se brzo proširila i Ukrajinom, uz naravno, neizostavan termin – kapitulacija. Ukrajinska politička javnost i građani Ukrajine jedini su koji mogu definirati što za njih znači "kapitulacija" i pod kojim uvjetima i do koje točke će se Ukrajina nastaviti boriti za svoje ciljeve.
Ipak, ono što je ključno jest u cijeloj priči razjasniti termin "kapitulacija". Definicija kapitulacije jest situacija u kojoj država ili neke vojne jedinice polažu oružje i predaju svoju sudbinu pobjedniku. To se npr. dogodilo Njemačkoj i Japanu 1945. godine. Ukrajina nijednim od ovih spomenutih planova (uključujući i posljednji - Trumpov) ne bi kapitulirala.
Ti uvjeti su, kako vrijeme odmiče, sve gori za Ukrajinu, ali nisu čin kapitulacije. Mnogi Ukrajinci u zemlji, pa i u dijaspori te uvjete smatraju nepravednima i užasno su ogorčeni. I ako predsjednik Zelenski nastavi s odbijanjem pregovora, vrlo vjerojatno će za to dobiti glasni "javni pljesak", kako u zemlji, tako i izvan zemlje. No, Ukrajina će kako god rat završio, na ovaj ili onaj način, zadržati svoj suverenitet i svoju državnost.
Drugi je problem što se ključna pitanja ipak ne postavljaju javno. Što je dalje činiti Ukrajini? Koje su daljnje žrtve koje Ukrajina može ili mora pretrpjeti ako se rat nastavi? Može li se sniziti dobna granica za mobilizaciju? Može li se pojačati represivni aparat za "izdajice"? Može li Europa pružiti Ukrajini potrebnu količinu pomoći (vojne i financijske)? I najvažnije, čak i ako su odgovori na sva ta pitanja pozitivni, jamči li to Ukrajini bolje mirovne uvjete u budućnosti? Jer bliska povijest pokazuje da kako vrijeme odmiče, Ukrajina dobiva sve gore uvjete za završetak rata. Stoga, Ukrajina i građani Ukrajine trebaju stvoriti konsenzus oko gore postavljenih pitanja jer će na kraju oni na paradoksalan način određivati pod kojim će uvjetima i kriterijima Ukrajina opstati.