UKUPNO gledajući tijekom godine, zaposleni u većini država svijeta rade manje sati nego prethodnih desetljeća. Zapravo, najmanje u povijesti. Taj je trend primjetan od početka 50-ih godina prošlog stoljeća, pa danas prosječni radnik u državama Europe godišnje radi nekoliko stotina sati manje od radnika iz 50-ih i 60-ih.
Hrvatska je kasnila u tom procesu pa je 90-ih godina prosječni zaposleni u Hrvatskoj radio i do 400 sati godišnje više od zaposlenog u Njemačkoj, 350 sati više od radnika u Švedskoj, 200 sati više od zaposlenog u UK-u, 100 sati više od zaposlenog u SAD-u itd.
Ali u posljednjih 15 godina pada i ukupni broj sati rada zaposlenih u Hrvatskoj, s oko 1940 sati godišnje na manje od 1840 radnih sati godišnje. To je velik napredak, ali još uvijek prosječni zaposleni u Hrvatskoj godišnje radi između 300 i 400 sati više nego zaposleni u razvijenijim državama EU.
Zakon o radu ne diktira stvarno stanje rada
Na ukupnu količinu stvarno odrađenih radnih sati u nekoj državi mogu utjecati brojni faktori. Zakonska ograničenja, broj neradnih dana kroz godinu, prosječna dužina godišnjeg odmora, pa i kulturološke navike i poslovni "običaji".
Moderni standard je radno vrijeme od 8 sati dnevno i 40 sati tjedno, ali u svakoj državi postoje zakonska dopuštenja za prekovremeni rad. U Hrvatskoj je Zakonom o radu ograničeno da, ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje ne smije biti duže od 50 sati tjedno.
Prekovremeni rad pojedinog radnika ne smije trajati duže od 180 sati godišnje, osim ako je ugovoreno kolektivnim ugovorom, u kojem slučaju ne smije trajati duže od 250 sati godišnje. Postoje i druga ograničenja, kao potpuna zabrana prekovremenog rada maloljetnicima. Trudnice ne smiju biti poslane na prekovremeni rad, kao ni roditelji djeteta do osam godina života, osim ako poslodavcu dostave pisanu izjavu o pristanku.
To je slovo zakona. Stvarnost je drugačija, pa se ograničenja o radu redovito krše. Prijašnjih godina više nego danas jer zbog niske nezaposlenosti i teškog dolaska do novih radnika poslodavci teže mogu ucjenjivati radnike, a radnici lakše mogu odbiti takve zahtjeve.
Koliko zaposlenih radi 49 sati tjedno i više?
Mnogi odabiru raditi više od standardnih 40 sati tjedno, dobrovoljno ili iz nužnosti. Ali ako je suditi prema anketi radne snage koju su dužne provoditi sve države EU, u Hrvatskoj je relativno malo onih koji uobičajeno tjedno rade 49 sati ili više.
Prošle godine je u Hrvatskoj 3.8 posto zaposlenih često radilo 49 sati i više tjedno. Zamjetan je pad broja onih koji rade "duge sate" zadnjih godina, s 5 posto 2013., 9 posto 2008. i 12 posto 2003. Pad za više od 8 postotnih bodova u dva desetljeća, a u otprilike istom razdoblju je ukupni broj radnih sati koje je prosječni zaposleni u Hrvatskoj radio godišnje pao s 1940 na manje od 1840 sati.
Hrvatska je jedna od država EU s najmanjim postotkom onih koji su u anketi izjavili da često rade 49 i više sati tjedno. Manji postotak je samo u Mađarskoj (2.2 posto), Estoniji (2 posto), Rumunjskoj (1.8 posto), Litvi i Latviji (1.1 posto) te Bugarskoj (0.4 posto).
U EU je najviše zaposlenih često radilo 49 i više sati tjedno u Islandu (13.8 posto), Grčkoj (11.6 posto), Cipru (10.4 posto), Francuskoj (10.1 posto) i Italiji (9 posto). U svim tim državama je postotak onih koji često rade "duge sate" zadnjih 10 godina u padu, kao i u većini ostalih država EU.
Tko najčešće radi "duge sate"?
Najčešće zaposleni u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu u Hrvatskoj rade 49 sati i više tjedno, čak 23.7 posto. Zatim najviše rade menadžeri (10.3 posto), operatori strojeva (4.6 posto), zaposleni u obrtima (4.5 posto) te zaposleni u uslužnim djelatnostima i prodaji (2.9 posto).
Otprilike takvo stanje je i na razini EU, s tim da puno više menadžera često radi 49 sati i više tjedno, 21.9 posto. Ugrubo na razini EU svaki peti menadžer radi "duge sate", a u Hrvatskoj svaki deseti.
Hrvatska jedna od država EU u kojoj se tjedno odradi najviše sati
To je samo dio priče. Pogleda li se prosječni broj radnih sati svih zaposlenih, situacija je bitno drugačija. U EU se najduže tjedno radi u Grčkoj (40.9 sati), Poljskoj (40.2 sata), Rumunjskoj i Bugarskoj (40.1 sat), Cipru (39.9 sati) te Hrvatskoj (39.8 sati).
Najmanje sati tjedno na poslu provedu zaposleni u Nizozemskoj (31.6 sati), Danskoj (33.9 sati), Norveškoj (34.5 sati) i Njemačkoj (34.9 sati). Stoga prosječni radnik u Njemačkoj tjedno na poslu provede skoro pet sati manje nego prosječni radnik u Hrvatskoj.
Distribucija radnika po tjednim radnim satima se jako razlikuje među članicama EU. Tako u Njemačkoj 23.7 posto zaposlenih radi između 36 i 39 sati tjedno, u Danskoj i Francuskoj čak svaki drugi zaposleni toliko radi, a u Hrvatskoj svaki sedmi (14.8 posto).
Bogati rade manje za veću plaću
Okvirno pravilo je da se u bogatijim državama vremenski manje radi. Kako država postaje bogatija, tako prosječno trajanje radnog tjedna pada, a godišnje se radi manje sati, uz nekoliko iznimki.
Idealna situacija je ona u kojoj često 49 sati tjedno i više rade samo oni koji to žele, a ne oni koje se na to prisiljava pod prijetnjom gubitka posla. Da bi se to dogodilo, prvi preduvjet je stvaranje tržišta rada na kojem nedostaje radnika.
Veliki pad postotka onih koji rade 49 sati tjedno i više u Hrvatskoj zadnja dva desetljeća je definitivan pokazatelj popravljanja situacije po pitanju radničkih prava. U bogatim državama s niskom nezaposlenosti "duge sate" rade oni koji to žele, zbog veće plaće ili iz drugih motiva. U siromašnim državama "duge sate" rade oni koji su na to prisiljeni pod prijetnjom otkaza.
Hrvatska ima još dug put prema cilju da postane bogata država, da svaki drugi zaposleni može raditi između 35 i 39 sati tjedno, da plaća po satu bude više od 20 eura bruto (trenutno je 10 eura), da više ljudi može raditi fleksibilno radno vrijeme te općenito da se poboljša ravnoteža između privatnog i poslovnog života.