Prije nešto više od mjesec dana u javnosti je objavljen podatak HZZO-a da je u prvoj polovici ove godine za 10,7% porastao broj bolovanja u odnosu na isto razdoblje lani.
Kao najčešći uzroci naveli su se mentalni poremećaji, a nakon njih onkološke bolesti. Također je zabilježen porast bolovanja kod mladih ljudi koji su preboljeli neki veći kardiovaskularni incident (srčani ili moždani udar). Porast bolovanja konkretan je i osjetan podatak, treba još vidjeti je li riječ o dugoročnom trendu ili anomaliji.
Kako bilo, konstatirano je da problem postoji – možda ga i osjetite svakodnevno kad primijetite da negdje nema tko raditi ili da sve pada na leđa nekoliko osoba što je prije radilo više. To se događa, i ne samo zbog posljedica iseljavanja.
Iako su brojni liječnici opće medicine konstatirali da imamo problem, ovo baš i nije postala tema koja je bila od većeg interesa dulje od jednog dana, a kamoli da se digne na višu političku razinu, odnosno da o tome možemo čuti očitovanje Ministarstva zdravstva, prvenstveno ministrice, ali i drugih javnozdravstvenih autoriteta koji su, mnogi od njih, svojedobno iskakali iz paštete. Drugim riječima, kako je moguće da nemali porast bolovanja, uz konstataciju da je sve više mentalnih poremećaja, ali i kardiovaskularnih incidenata kod mlade populacije samo tako prođe ispod radara, da se tema ne zadrži?
Ne-tema za zdravstvene autoritete i političare, ali zato tema za brojne komentatore na društvenim mrežama. Jasno, svi oni jako dobro "znaju" zbog čega je tako, insinuiraju, pretpostavljaju, odlučno tvrde...
Netko od njih možda i jest u pravu, ali to bi netko od nadležnih trebao reći o čemu se radi. Ministrica zdravstva i predstavnici glavnih javnozdravstvenih institucija dužni su javnosti elaborirati što se krije iza povećanja psihičkih poremećaja, onkoloških bolesti i kardiovaskularnih incidenata u mladih ljudi. Ako se pak ne radi o značajnom povećanju, odnosno jasnom trendu, onda bi trebali otkloniti (i na konkretnim brojkama temeljiti) svake sumnje koje se pojavljuju u javnosti i objasniti što se ustvari krije iza značajnog povećanja bolovanja.
Ni oporba se tu opet nije iskazala. Vladajuće za to ne proziva, kao ni za neke druge bitne stvari, pa onda vladajući o tome neće ni govoriti. Javnost je tako više zabavljena činjenicom da bivši ministar opet radi, ali uz svu netransparentnost pri tome to ipak ostaje manjim problemom.
U ovom slučaju, osim konkretnog potencijalnog ili stvarnog problema - znatno narušenog zdravlja ljudi i posljedičnog opterećenja zdravstvenog sustava - postoji i onaj koji dugoročno krnji i uništava jednu od vitalnih društvenih ustanova, a to je kontinuirano slabljenje povjerenja u zdravstvene i medicinske autoritete.
Ako se nešto očito događa, pa makar to „običnim ljudima“ bilo samo po onoj „gdje ima dima, ima i vatre“, vrijeme je za brzu intervenciju, objašnjenje, transparentno i otvoreno iznošenje činjenica, pa i mogućih interpretacija. Nasuprot tome, mnogo šutnje i ignoriranje problema meka je za procvat alternativnih izvora informacije, potpuno odbacivanje autoriteta struke i oblike ponašanja koji će dugoročno u znatnoj mjeri dalje srozavati integritet autoriteta.
Treba ipak reći da se neke pojave problematiziraju na visokoj političkoj razini - npr. nekim je političarima u središtu pažnje i političkog djelovanja upravo mentalno zdravlje mladih - odnosno sve više njih, makar i rubno, to spominje. Neke su pojave toliko očite da se ne mogu ignorirati, pa je to ipak sve češće tema i na drugim razinama.
Tu je također i problem raznih ovisnosti, poput npr. onog o kocki o kojemu se sve više govori, i s predlaganjem konkretnih mjera za rješavanje. I pritom ipak ostaje nerazjašnjeno do kraja koji su uzroci tog problema. Problem s doslovnom eksplozijom upotrebe kokaina u većim gradovima također je okrznut, ali se nije dovoljno dugo i ozbiljno zadržao kao tema – još uvijek se o tome govori djelomično i kroz neku polušaljivu notu, a znamo da je upotreba kokaina i pravosudni i zdravstveni problem (jedan je od najžešćih uzročnika kardiovaskularnih incidenata).
Koliko se radi o velikom problemu, dovoljno je potvrditi vrlo jednostavnim misaonim eksperimentom. Pretpostavimo da stvarno postoji jasan trend kontinuiranog povećanja mentalnih, onkoloških i kardiovaskularnih bolesti (naročito kad je riječ o mladim ljudima!) – kako se to odražava na sâm zdravstveni sustav? Na druge sustave (jer ti ljudi negdje rade)? Na zdrave ljude? Situacija bi se u tom slučaju mogla opisati - slon u sobi.
Zamislite situaciju da je u već ionako krhkom zdravstvenom sustavu koji nema dovoljno ljudskih kapaciteta veći postotak liječnika i sestara na dugotrajnom bolovanju. Zamislite da nemali broj njih ima trajna neurološka ili druga oštećenja – kako će raditi, kako će operirati, kako će biti stabilni u najkritičnijim situacijama?
Ako mislite da vas se zdravstveni sustav ne tiče, onda vas se sasvim sigurno tiču neki drugi sustavi gdje svako malo primjećujemo da nema dovoljno radne snage ili da oni koji rade nedovoljno kvalitetno rade – zamislite samo kako i malo povećanje bolovanja uslijed dugotrajnih zdravstvenih oštećenja utječe na pružanje usluga transporta, održavanja infrastrukture, edukacija i njege, raznih popravaka i sl.
Ne insinuirajući o čemu se točno radi, jer još čekamo bar pokušaj službenog objašnjenja, možemo ipak primijetiti u kojem se kontekstu događa povećanje bolovanja i sumnja na porast raznoraznih oboljenja: donedavno imali smo pandemiju nove koronavirusne bolesti i izvanredno stanje povezano s njome, dokazano je eksplodirala upotreba kokaina i drugih opojnih droga, opća situacija u svijetu sve je nestabilnija... Ponekad nije teško povezati 2 i 2, ali to moraju uraditi „nadležni“ i „odgovorni“ – imamo ne slona, nego mamuta u sobi.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala