Suzana Rešetar, majka dječaka s autizmom i predsjednica udruge Sjena, objavila je na Facebooku dugačak potresni post o tome kako joj institucije žele uništiti sina Ivana.
Njen post prenosimo u cijelosti, a također poslali smo upite institucijama uključenima u slučaj. Odgovore ćemo objaviti kad ih dobijemo.
Kako je sve krenulo
Kako upropastiti dijete s teškoćama u razvoju u obrazovanju ili kako se djeca uguše u derutnoj sobi nekog centra
Ovako sve kreće... Da pišem knjigu ovo bi bio uvod. Knjiga bi bila triler.
Ivano, šesnaestogodišnjak, tipični tinejdžer. Ivano, dječak čiji je jedini krimen u životu što je dječak s autizmom.
Ivanova i naša priča počinje davno.
U ovih njegovih godinama, nagledali smo se i naslušali svega.
Od crnih prognoza preko maestralnih uspjeha.
Išao je na natjecanja u osnovnoj školi
Ivano je prije osam godina upisao osnovnoškolsko obrazovanje.
Njegov inicijalan upis bio je redovan plan i program uz individualizirane postupke i pomoćnika u nastavi.
Njegov oblik primjerenog obrazovanja mijenja se početkom drugog razreda, kada sama tražim da se Ivanu oblik obrazovanja promijeni u redovan plan i program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke te pomoćnika u nastavi.
Savršeno za njega. Uz manje prepreke, koje su izazvane slabom edukacijom pojedinog nastavnog osoblja kao i izostankom stručne podrške, Ivano uspješno završava osnovnoškolsko obrazovanje. Redovan razred, koji broji 26 učenika, uspješna integracija i inkluzija na koju sam najviše utjecala ja učeći djecu razlikama.
Ivana, nastavnica hrvatskog jezika, šalje na međunarodna natjecanja literarnih djela. Predstavlja svoju školu, osvaja nagrade, biva nagrađen od nastavničkog vijeća... Ivano je uspio.
Mi smo uspjeli.
Njegov put iz osnovnoškolskog obrazovanja treba krenuti dalje.
S punim povjerenjem sam im dala dijete
Struka koja ga godinama prati nije bila oduševljena sa mojim razmišljanjem da on svoje obrazovanje nastavi za pomoćno zanimanje pri Centru za odgoj i obrazovanje. U dubini duše, nisam ni ja, ali izbor postojao nije.
To vam je naša država.
Godine poticanja na rad, podsjećanja na djetetova prava, godine rečenica "ako treba pomoć, recite, zvat ćemo nekoga" - uzmu danak na cijelu obitelj i doista razmišljajući i savjetovajući se, odluka pada na Centar za odgoj i obrazovanje. Na pomoćno zanimanje. Pada iz razloga što ja kao njegova majka ne želim više nositi obrazovanje na svojim leđima.
S punim povjerenjem dajem dijete, kako ga oni koji ga duže poznaju zovu - nebrušeni dijamant. Dajem im dobre temelje, započetu ali neispričanu priču o radišnom, dobrom, perspektivnom dječaku.
Ivano biva upisan za pomoćno zanimanje "pomoćni administrator".
Oduševljena upisna komisija spremno odgovara kako je upravo to zanimanje za njega, on to može i dapače... Ivano vam je odličan, mama.
Počinje pakao
Ubrzo kreće rapsodija užasa.
Lica i naličja predvorja pakla.
Apsolutni izostanak razumne prilagodbe. Apsolutno ignoriranje friško napravljenih procjena.
Apsolutna inertnost spram potreba i prava djeteta, mojih molbi i truda da zovemo pomoć, nošenja materijala, pokazivanja, opisa djeteta, navika, dobrih i loših strana, savjeta.
Jedan užas za drugim redao se i to počevši s prvim informacijama gdje mi je pedagoginja škole rekla: "COO Dubrava ne radi individualizirane kurikule", gdje je Ivanova razrednica na sastanku kojega sam osobno inicirala kolutajući očima, podsmjehujući se dobacila "Neka ide u galanteriste" iako medicina rada smatra kako ne bi trebao baratati oštrim predmetima ili strojevima. Bio je to sastanak čiste katastrofe gdje je na kraju i psiholog centra rekao da se slaže sa mnom, da Ivanu trebaju konkrete i vizualna podrška.
I opet hvalospjevi. Ivano je dobar, vrijedan, predan, savladava program pomoćnog obrazovanja a čak se i šali.
Zapisnika nigdje. Informacija nigdje.
Prava na pristup informacijama nigdje.
Upropaštavanje života jednog dječaka
Jučer... Jučer sam dobila rješenje GU za obrazovanje, mlade i sport o promjeni oblika obrazovanja sa dosadašnjeg u poseban uz individualizirane postupke.
Bez navođenja osiguravanja pomoćnika u nastavi.
Otprilike to znači da je Ivano toliko rapidno propao, otišao u regresiju da mu se mora promijeniti oblik obrazovanja jer on ne može.
GU Grada Zagreba izdao je rješenje u kojemu navodi da je nastavničko vijeće dostavilo mišljenje o psihofizičkom stanju djeteta i zahtjevom za promjenom oblika školovanja.
Nastavničko vijeće. Prema važećim propisima, nastavničko vijeće ne smije procjenjivati psihofizičko stanje djeteta kao što ni ja ne smijem operirati. Niti u jednom trenutku ja o eventualnom propadanju, regresiji, očajnom stanju djeteta nisam obaviještena. Obaviještena sam samo u trenutku "tu vam je suglasnost, potpišite ili ne". Ako se pitate, dok čitate ove retke kako kreće upropaštavanje života jednog dječaka, znajte da isto potpisala nisam.
Nema procjene, ne spominje se stručno povjerenstvo niti ja do dana današnjeg ne znam tko isto sačinjava ( jer prava na pristup informacijama NEMA) nema relevantnog mišljenja, uporišta, nema ničega što bi bilo realno da možemo svi zajedno reći - da, doista, Ivano to ne može.
Na kraju krajeva, nema pristupa informacijama, nema sazivanja sastanaka, nema objašnjavanja individualiziranog kurikula koji su na kraju morali napisati a napisan je toliko loše da je sramota o njemu uopće pričati... Mene je sram. Mene, za sve one, koji aktivno sudjeluju u upropaštavanju života jednome dječaku. Rješenje kojima pokušavaju perfidno slomiti upornost jedne majke na leđima djeteta - jeziva je.
Utoliko više jeziva je zbog činjenice da se Ivano obrazuje za pomoćno strukovno zanimanje, po primjerenom obliku obrazovanja u Centru za odgoj i obrazovanje gdje postoji (barem se nadam da postoji) cijela paleta stručnog kadra. Iskustva.
U tome postupku slamanja jezičave mame a preko leđa djeteta, toliko postoji pravnih proceduralnih pogrešaka da je to frapantno kako je to rješenje i na temelju čega donijeto.
Inače, iskustvo mi je pokazalo da je puno elegantnije raditi egzekuciju u rukavicama nego, primjerice, zastrašivati prijavama nadležnom centru za socijalnu skrb ili policiji za "zanemarivanja djeteta".
Put prema derutnoj sobi s komadom pizze
Iskustva mi ne fali pa mogu slobodno pretpostaviti metodiku "kako se riješiti djeteta, a najviše njegove mame koja traži da se radi" i postaviti pitanja:
1. Ako je Ivano toliko propao ( što opovrgavaju novi nalazi stručnih procjena) što su oni, pobogu, s njime radili?
2. Zašto ja nisam, kao zakonski skrbnik o ničemu obaviještena?
3. Po kojoj osnovi nastavničko vijeće procjenjuje psihofizičko stanje djeteta jer se apsolutno ne spominje stručno povjerenstvo škole, Centra... Nečega?
4. Zašto školska i adolescentna medicina nije uključena a ako jest, zašto dijete i njegovi roditelji nisu o tome obaviješteni a kamoli pozvani?
5. Tko je taj koji želi Ivanu potpisati put prema zatvaranju, put prema upropaštavanju, put prema kočenju razvijanja njegovih mogućnosti? Put kojim se kreće prema derutnoj sobi s komadom pizze?
Tko su ti ljudi? Tko su da im kažem da naša zajednička priča, naša zajednička knjiga tek započinje.
Ishod ćemo saznati, ali on nikako neće biti nepovoljan za Ivana.
Mama neće dopustiti da joj taknu dijete
Nikako i nikada njegova mama neće dopustiti da na leđima njezina sina lome svoja ega, nerad, površnost, inertnost, nezainteresiranost i čisti bahatluk.
Taknuli su mi bez potrebe u dijete.
U njegova prava, u dostojanstvo.
Nisu ni prvi ni zadnji. Nije nam ni prvi ni zadnji put ali biti će nikada viđen pa tko preživi pričati će.
To je sigurno što mogu obećati.