ZAGREBAČKI gradonačelnik Milan Bandić u jednom je trenutku dobio fiks-ideju da je glavnom gradu Hrvatske prijeko potreban spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku RH. U međuvremenu je taj spomenik izradio kipar Kuzma Kovačić koji je svojedobno za Tuđmana izgradio Oltar domovine na Medvedgradu.
Spomenik visok 4,2 metra - koji mnogo više sliči na Bandićeva suradnika Pavla Kalinića nego na Tuđmana - trenutno stoji preko puta Lisinskog omotan u celofan.
"Boljeg mjesta u Zagrebu nema za spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, a još će za godinu dana gledati svoje djelo, spomenik domovini", rekao je Bandić dodavši kako je u pitanju "najljepši i najveći spomenik, kakav i dolikuje prvom hrvatskom predsjedniku". Kovačićev kip je zagrebački gradonačelnik opisao kao "viziju, budućnost, odlučnost, dosljednost".
No što o tom spomeniku misli netko doista stručan?
Za mišljenje se Index obratio profesorici Jasni Galjer s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta.
"Prava slika nazadnjačkog smjera hrvatskog društva"
“Novi spomenik Franji Tuđmanu je otužni nusprodukt i prava slika nazadnjačkog smjera hrvatskog društva, bez ikakvog odnosa prema suvremenim pojavama u umjetnosti, urbanoj kulturi, pa i zapadnoj tj. globalnoj civilizaciji 21. stoljeća.
Ili je u pitanju dodvoravanje ne samo vizualno nepismenoj populaciji, ili posvemašnje pomanjkanje kiparskog talenta i elementarne naobrazbe, pa i informiranosti o tome kako bi trebalo izgledati javni prostor i skulptura u njemu. Kao i prihvatljivi oblici hommagea nekoj osobi. Pojavio se još jedan prišt kvazi-spomeničke plastike. Što je još gore, u pomanjkanju kritičke svijesti i korumpiranosti osoba i institucija koji bi po definiciji trebali ukazivati na razorne posljedice, svaki novi primjer ove vrste je sve gori i gori. I baš kad smo pomislili da je najgora skulptura već napravljena, pojavljuje se nova, još gora. U konkretnom slučaju svi koji su bili uključeni u odlučivanje o ovom spomeniku mogli su se uvjeriti u nesposobnost autora Kuzme Kovačića jer su izvedena već dva njegova Tuđmana”, objašnjava profesorica Galjer.
“Pozivanje na domoljubne vrijednosti koje bi trebale djelovati impostacijom Tuđmanove preko 4 metra visoke figure u iskoraku koji evocira put u slobodu ne ublažava neuvjerljivost uratka. Njegov je korak nesiguran, kao da posrće, a ruka mlitavo položena na prsa kao da mu je zlo. Njegov ‘body language’ šalje poruke koje se predsjedniku nikako ne bi dopale, a samo jedan dio hrvatskog aktualnog biračkog tijela tumači ga onako kako bi to autor htio. Ali ne zato što to proizlazi iz umjetničke realizacije, nego iz unaprijed usvojenih obrazaca.
"Besmisleno modeliranje površni bronce daje karakter nabacanog blata"
Nemoguće je opravdati neuvjerljivost jedne anakrone skulpture koja je prevladana prije 70-ak godina u doba spomenika koji su veličali pobjednike u oslobodilačkom ratu i političke vođe”, konstatira Galjer.
Novi spomenik Tuđmanu je prije svega loša skulptura, čak i na razini besmisleno modelirane površine koja bronci daje karakter nabacanog blata, ističe ova povjesničarka umjetnosti.
“Skulptura vrišti pomanjkanjem kreativnosti i stvaralačke ideje”, ističe Galjer i nastavlja: “Ironijski, umjesto snažnog i mudrog državnika koji bi trebao izazvati osjećaj poštovanja, prvog hrvatskog predsjednika prikazuje neprepoznatljivog i bijedno stiliziranog, ali postiže efekt jeftine propagande i kiča. Od javne skulpture radi ono što cajke čine od glazbe.”
“Sve u svemu, novi spomenik Tuđmanu još je jedna manifestacija bolnog neznanja, pomanjkanja kriterija, rasula vrijednosti u sprezi s nazadnjaštvom i intelektualnim nepoštenjem. Barem po tome mu se ne može poreći potpuna suvremenost i duboka uronjenost u hrvatsku stvarnost”, zaključuje ova stručnjakinja za povijest umjetnosti s Filozofskog fakulteta.