OTKUD Dragutinu Lesaru, osnivaču Hrvatskih laburista, pomisao da Hrvatskoj treba jedna stranka rada? To je skroz krivo. Najveći uspjeh u ovoj zemlji postigla bi stranka sasvim druge orijentacije - stranka nerada.
Takva stranka ujedinila bi desnicu i ljevicu, mlado i staro, muško i žensko, školovano i neobrazovano, pošteno i nepošteno. Bio bi to zapravo novi politički pokret. S blistavom perspektivom.
Za sve koji ne žele raditi
Stranka nerada - možemo je slobodno tako zvati jer efektno zvuči i sve govori - okupljala bi sljedeće slojeve društva. U prvom redu, one koji ne rade jer ne mogu naći posao. Potom one koji su radili pa izgubili posao. Zatim one koji se prave da rade jer se i njihovi poslodavci prave da ih plaćaju. Pa one koji ne žele raditi, pa se stoga upuštaju u politiku. One koji su već u politici, pa upravo zbog toga ne žele ništa raditi.
Okupljala bi one koji ne rade posao za koji su plaćeni, kao i one koji ne rade ono za što su birani. Savršeno bi se uklopili i oni koji žive od tuđeg rada. O barbama, netjacima, rođacima, zemljacima i prijateljima da se i ne govori.
Zatim, svoje mjesto svakako bi našli i oni koji čekaju da trava naraste, oni koji čekaju da naraste cijena dionice, oni koji čekaju da stigne subvencija ili da stignu turisti ili pak mirovina. Oni koji čekaju lažne braniteljske penzije i lažne invalidnine. Oni koji lijepo izgledaju i ništa ne rade, poput silnih vladinih agencija. Oni koji rade sve samo da ne bi radili. Oni koji namjerno ne rade samo kako bi se izborili za masnu otpremninu. Kao što vidite, bila bi to stožerna stranka hrvatskog naroda.
A tko bi mogao biti predsjednik Stranke nerada?
U Hrvatskoj se kultura nerada toliko razvila da na svakom uglu nabasamo na neki slikovit primjer. Recimo, na Radu Buljubašića u HEP-u. Čovjek na radnom mjestu nije ništa radio već je samo primao plaću, kao što mu je to naredio predsjednik stranke. Isti onaj koji nas je upropastio, napustio pa još mjesecima primao plaću, ne radeći baš ništa. Sjetimo se kako ništa nije radio ni Josip Pocrnić, fiktivni zaposlenik HAC-a, baš kao ni Jadranko Mijalić, HSLS-ov kadar u Hrvatskoj poštanskoj banci, koji je - a to je najslađa stvar kod nerada - primao plaću od 30 tisuća kuna te pritom koristio službeni automobil i kartice. Ali sve to je manji problem ako se uzme u obzir da jedna takva osoba sjedi u hrvatskoj Vladi.
Zapravo, tamo sjedi više takvih (od premijerke pa do Davorina Mlakara), ali samo za jednu osobu se javno priznalo da mjesecima prima ministarsku plaću, a ne radi baš ništa - Biancu Matković. Tko zna, možda bi upravo ona mogla zauzeti neku funkciju u toj novoosnovanoj stranci nerada. Možda čak i čelnu. Kao najviše pozicionirana neradnica u Hrvatskoj.
Svaki rad je postao smetnja
I tko još misli da takva stranka ne bi imala najviše pristalica u Hrvatskoj? Pobogu, kome još pada na pamet osnivati stranku rada kad se Hrvatska sve više pretvara u suštu suprotnost? Vlast ne radi ono za što je izabrana, opozicija ne radi ništa da nas nagovori da je biramo.
Država je razvila kulturu nerada do te mjere da je svaki rad postao smetnja. Proračun hrani parazite koji održavaju na vlasti one koji ih hrane. Birokracija je postala sama sebi svrhom. Uskoro će se izjednačiti omjer onih koji rade i onih koji ne rade. Na burzi se svaki mjesec okupljaju nove tisuće ljudi koji bi radili, a ne daju im, dok još tisuće čekaju da ih se tamo pošalje s radnom knjižicom u ruci. Ako to nije plodno tlo za novu stranku, onda je teško reći što jest.
Od rada se još nitko nije obogatio
Ako ćemo baš stvari dovesti do apsurda, onda usput možemo i podsjetiti kako građani na predsjedničkim izborima nisu birali onoga tko ih je animirao parolom: "Idemo raditi". Zar to ne govori nešto? Oni koji bi radili, ne mogu. Oni koji ne bi radili - dobivaju izbore.
I tako, Dragutinu Lesaru možemo čestitati na dobrom pokušaju. Na promociji rada kao vrednote i okretanju ljudima koji još uvijek njeguju tu zapostavljenju, gotovo arhaičnu kategoriju, skoro pa atavizam. Želimo mu puno sreće u obračunu sa strankama koje su kulturu nerada dovele do savršenstva. Neka ima na umu izreku jednog hrvatskog tajkuna: "Radi, samo radi, od rada se još nitko nije obogatio".