PREDLAŽEMO referendum da minimalna plaća bude 10.000 kuna. Lijepo. Zaokruženo. Taman onako za relativno pristojan život, da si čovjek ima za kakav kredit, pokoju večeru u restoranu i hobi. Zgodno je i okrugla je cifra, lako se pamti. Zašto to ne bismo onako demokratski i bratski izglasali?
Što kažete, naša produktivnost to ne može izdržati i u dva mjeseca bi se raspao cijeli gospodarski sustav? Pa kako, a mi izglasali… Da bi minimalna plaća u Hrvatskoj bila na razini one u Njemačkoj ili čak Švicarskoj, društvo bi trebalo proizvoditi nekoliko puta više – dakle, bolja organizacija rada, vrhunska specijalistička znanja, puno više zaposlenih, uredna logistika u kojoj ne kasne vlakovi, jednostavno vođenje papira - stotine preduvjeta. Životni standard nekog društva ne može se promijeniti dekretom. Matematičke vrijednosti ne mogu se promijeniti političkom odlukom.
Također, bilo bi dobro da Zemlja ima dva Mjeseca. Zamislite romantike, sjedite na splitskoj Rivi, sumrak dana, pijete kavu po 4 kune (i to bismo riješili referendumom), a polagano se iznad Mosora uzdižu dva Mjeseca različite veličine. Zašto ne bismo skupljali potpise da Zemlja ima dva Mjeseca? Nije baš fizički moguće? Pa što onda, to bismo mi riješili referendumom, a nema ništa iznad demokratskog narodnog referenduma. Osim matematike. Fizike. Kemije. I drugih prirodnih znanosti.
Odlazak u mirovinu nije pitanje referenduma, nego matematike
Referendum oko odlaska u mirovinu kojim se buduća dob za umirovljenje želi spustiti sa 67 na sadašnjih 65 godina – upravo spada u gore navedene kategorije. Prema demografskim podacima, za koje desetljeće radit ćete do 75. godine i još biti sretni ako bude posla za vas jer državne mirovine za vas neće biti. Bismarckov model solidarne mirovine traži tri radnika na jednog umirovljenika, taj odnos je demografski nemoguć - kako bismo ga dosegnuli, svaka žena u Hrvatskoj trebala bi imati valjda petero djece, i to bez iseljavanja!
Vicevi o tome kako se s nekim zanimanjima može ili ne može raditi do 65 ili 67 trebaju ostati u domeni viceva, ali problem je kada postanu dio, recimo to tako, ozbiljne politike. Netko tko je počeo raditi nakon trogodišnje srednje škole po novome će steći uvjete za mirovinu s manje od 60 godina, a još postoje i brojna zanimanja s beneficiranim radnim stažem (poslodavac uplaćuje "pojačane" doprinose) i uostalom – stvari se mijenjaju. Ne, za 30 godina vas neće u trgovini posluživati 70-godišnje blagajnice jer blagajnica u trgovinama neće biti. Hrpe drugih fizičkih, ali i onih uredskih zanimanja neće biti.
Svijet se priprema za novo razdoblje. Otvaraju se sasvim nova zanimanja, nestaju druga… To su teme koje države koje ne žive u prošlosti sada rješavaju. Neće čekati 30 godina da ih problem zahvati.
Nitko ne želi ući u stvarne probleme ni ikakve promjene
Uglavnom, sadašnja i bivša vlast (SDP) uvele su kozmetičku mjeru – rad do 67. godine. To u biti ne znači gotovo ništa – stanje je toliko loše da bi stvarna dob za mirovinu već sada trebala biti 75 ili bismo trebali hitno uvesti jedno pola milijuna novih radnika, a ne da nitko ne dolazi, već i Hrvati odlaze. Onda se tu nađu sindikati, koji, naravno, ne žele pretjerano kritizirati razne kategorije povlaštenih mirovina (jer odmah dođu na red one braniteljske, a oko toga je "nezgodno" prigovarati), pa eto njih – oni će spustiti dob umirovljenja na 65. Sada po štandovima uredno to potpisuje masa ekipe koja je već u mirovini – pa ih se stvari uopće ne tiču, ali misle da će tako, eto, promijeniti budućnost… Vlast, s druge strane, govori kako je super ostati na 67 jer će to riješiti sve probleme.
U međuvremenu, mirovinskom sustavu nedostaju milijarde. Kako smo već pisali, radnici su prošle godine uplatili 21,9 milijardi kuna doprinosa, dok su za mirovine isplaćene 39,2 milijarde. Nedostaje brat-bratu milijarda i pol kuna mjesečno. Sve to fino radi dok je situacija s turizmom ovakva kakva je i PDV se puni, ali što kada se stvari promijene? Što kada se radnici vani snađu i pozovu ostatak obitelji pa se devizne doznake smanje? Imate, istina, i drugi mirovinski stup, ali u njega se uplaćuje premalo – ako se uplate povećaju, za ovaj prvi ostaje još manje pa država to ne želi mijenjati.
Ukratko, nitko ne želi dirati povlaštene mirovine (ili ih barem potpuno odvojiti od onih zarađenih uplatama), nitko ne želi par stotina tisuća imigranata, nemaju apsolutno nikakvog pojma što će s ljudima čija će se zanimanja sutra (za 10-20 godina) ugasiti. To su stvari o kojima se priča u razvijenim državama i onima koje teže biti razvijene. Priča se o budućnosti. Priča se već sada što će s ljudima čiji će poslovi nestati s tehnološkim napretkom.
Uz ovakva kretanja – nikada nećete u mirovinu
Bavimo se glupostima – sada se ide referendumom određivati koliko će raditi ekipa koja bi 2030-ih ili 2040-ih godina trebala ići u mirovinu. A da nemamo ikakvog pojma o tome koliko će nas biti – ako padnemo na 3,5 milijuna, nikada nećete u mirovinu. Možete do sutra vikati: "Ali ja sam uplaćivao!" - uplaćivali ste postojećim umirovljenicima, novi radnici koji bi trebali uplaćivati vama ne postoje. Ovo iz drugog stupa je ionako dobrim dijelom u obveznicama Republike Hrvatske – pa ako državi krene loše, neće vam ni od toga nešto ostati.
Ukratko, cijela priča oko referenduma je smiješna, kao što je i određivanje budućim generacijama kada će ići u mirovinu u ovom dobu i ovom razdoblju postalo smiješno. Projiciraju budućnost na osnovi postojećih, starih znanja. I sindikati, i oporba, i vlast. Svijet koji dolazi ne razumiju i ne žele razumjeti, štoviše, ne žele ni da dođe – jer u takvom svijetu svi oni nisu potrebni. I zato se bavimo glupostima. Nije ni 65, ni 67 već – koliko bude trebalo. To je matematika, ne popis želja. A napravili smo sve da ta matematika bude loša za one koji uredno i marljivo rade.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala