Na crkvenom groblju Gjerpen u norveškom gradu Skienu, oko 130 kilometara jugozapadno od Osla, jedan nadgrobni spomenik odmah privlači pozornost. Izdiže se nekoliko metara iznad ostalih, a jedno od pet uklesanih imena je ono Vidkuna Quislinga, vođe norveških kolaboracionista tijekom Drugog svjetskog rata, čije je prezime postalo sinonim za sve izdajnike domovine i suradnike okupatora.
Quislingovi posmrtni ostaci tek su 1959. sahranjeni na ovom groblju, 14 godina nakon što je osuđen na smrt i pogubljen u tvrđavi Akershus. Međutim, sada njegovu posljednjem počivalištu prijeti propadanje ili čak izmještanje. Norveška crkvena organizacija koja je o grobu brinula od 1980. godine, odnosno nakon smrti njegove udovice Marije, više ne želi imati ikakve veze s Quislingom.
Kirkens Bymisjon (Crkvena gradska misija) preuzela je obvezu plaćati grobnu naknadu za obitelj Quisling u sljedećih 50 godina na temelju oporuke njegove supruge, koja je ovoj neprofitnoj kršćansko-humanitarnoj organizaciji ostavila imovinu vrijednu gotovo milijun eura (namijenjenih ponajprije skrbi o socijalno ugroženim starijim osobama).
No, Quislingov grob postao je okupljalište nacističkih simpatizera, što Kirkens Bymisjon smatra problematičnim i u suprotnosti sa svojim vrijednostima, pa je prije nekoliko tjedana, na 80. godišnjicu Quislingove smrti, a pet godina prije isteka oporučne obveze, odlučila da više neće podmirivati grobnu naknadu.
"Smatram problematičnim što se ovo grobno mjesto uopće održava, ako znamo da je postalo važno okupljalište za one koji simpatiziraju Quislingove stavove. Odlučili smo da više nećemo platiti nijedan račun za održavanje groba", rekla je Marthe Bogerud, direktorica komunikacija Kirkens Bymisjon, za norvešku javnu radioteleviziju (NRK), u čijim se emisijama Quislinga otvoreno naziva izdajnikom.
Zbog ovakvog stava, Quislingovu grobu prijeti zapuštanje, pa čak i uklanjanje s groblja Gjerpen. Nadgrobni spomenik više je puta vandaliziran i išaran grafitima kao što su "sotona", "izdajnik" ili "prokleti Hitler". No često se na grobu može vidjeti i svježe cvijeće.
Anders Behring Breivik, norveški neonacist i terorist koji je 2011. godine eksplozivom i vatrenim oružjem u Oslu i na obližnjem otoku Utøyi usmrtio 77 osoba, svojedobno je tražio dopuštenje da posjeti Quislingov grob. Breivik je želio prisegnuti na vjernost osuđenom veleizdajniku, ali mu norveške vlasti to nisu dopustile.
Quislinga bismo mogli nazvati "norveškim Antom Pavelićem", jer se kao vođa marginalne nacionalističke desnice Nasjonal Samling (Nacionalni zbor ili Nacionalno okupljanje) odmah nakon nacističke invazije na Norvešku u travnju 1940. stavio na raspolaganje njemačkom okupatoru. Dvije godine kasnije postao je predsjednik norveške kolaboracionističke vlade, marionete u rukama okupatora.
Za razliku od Pavelića, Quisling nije pobjegao zajedno s okupatorom. Ostao je u Norveškoj i uhićen je u Oslu 9. svibnja 1945. godine, dan nakon kapitulacije Trećeg Reicha. Uredbom norveške izbjegličke vlade u Londonu još 1942. godine članstvo u Nasjonal Samlingu proglašeno je kaznenim djelom, a svi pripadnici stranke kolektivno su optuženi za veleizdaju.
Među 30 članova Nasjonal Samlinga osuđenih na smrt bio je i Vidkun Quisling. Nakon što je odbijena njegova žalba, temeljena na tvrdnji da je "u ratnim i okupacijskim okolnostima samo radio u najboljem interesu Norveške", strijeljan je u noći na 24. listopada 1945. u dobi od 58 godina.
Njegovo je tijelo kremirano, a urna je tek 1959. na inzistiranje njegove udovice (inače Ruskinje iz Harkiva) smještena u obiteljski grob u Skienu, gdje su već počivali njegovi roditelji i sestra. Quislingovo ime uklesano je na nadgrobni spomenik tek 1982., dvije godine nakon smrti Marije Quisling koja je živjela povučeno i izopćeno iz norveškog društva.
Iako norveška javnost danas drži jasnu distancu prema svemu što je Quisling predstavljao, ima Norvežana koji ga još uvijek simpatiziraju. Umirovljena liječnica Inger Cecilie Stridsklev (77) smatra da Kirkens Bymisjon krši obvezu i čini nepravdu prema obitelji Quisling.
"Bojim se da bi grobno mjesto moglo biti uklonjeno, što bi svakako bilo nepoštovanje barem prema ostalim osobama koje su tamo sahranjene. To što neonacisti dolaze ovamo nije dovoljan razlog da se grob ukloni. Ako nitko drugi ne bude želio plaćati grobnu naknadu, ja bih mogla preuzeti to na sebe", rekla je Stridsklev za dnevni list Dagbladet.
Njezina majka bila je prijateljica Marije Quisling, a cijela njezina obitelj bila je uključena u Nasjonal Samling. Stridsklev također smatra da bi norveška država trebala preuzeti brigu o grobu kao povijesnom spomeniku, no povjesničari smatraju da takvo nešto nije izgledno.
Stridsklev sebe naziva "ponosnim djetetom Nasjonal Samlinga" i smatra da je povijest bila nepravedna prema Vidkunu Quislingu i njegovoj stranci. Prema njezinu mišljenju, pripadnici Nasjonal Samlinga su "pogrešno shvaćeni" i "ne postoji Norvežanin koji je spasio više židovskih života od samog Quislinga".
U svom domu, na vidljivom mjestu drži Quislingovu bistu od bijelog mramora, a pripadnost Nasjonal Samlingu ne smatra sramotom nego ponosom. Stridsklev i njezini istomišljenici i dalje 24. listopada svake godine odaju počast "svom najvećem mučeniku" Quislingu.
Za sve druge, još od uvodnika u londonskom The Timesu, objavljenog 15. travnja 1940. pod naslovom "Quislinzi posvuda", prezime norveškog kolaboracionista postalo je zajednički nazivnik za sve izdajnike domovine i suradnike okupatora.