Viktor Ivanovič Belenko bio je sovjetski pilot čiji je hrabri bijeg u Japan 1976. godine označio jedan od najzanimljivijih incidenata Hladnog rata, otkrivajući Zapadu tajne sovjetske vojne tehnologije.
Njegov život, obilježen odlukom da napusti domovinu i započne novo poglavlje u Sjedinjenim Američkim Državama, predstavlja priču o osobnim borbama, geopolitičkim posljedicama i borbi za slobodu. Belenko nije samo prebjegao; donio je sa sobom i napredni lovac MiG-25, omogućivši Zapadu da prvi put detaljno prouči ovu strašnu mašinu.
Rođen 15. veljače 1947. godine u Nalčiku, u Kabardinskoj Autonomnoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici, Viktor Belenko odrastao je u ruskoj obitelji usred složenih političkih i društvenih okolnosti Sovjetskog Saveza. Kao mladić, pridružio se sovjetskim zračnim snagama, gdje je brzo napredovao do čina poručnika u Protuzračnoj obrani.
Od 1967. do 1976. godine služio je kao pilot u 513. lovačkoj pukovniji 11. zračne armije, stacioniranoj u Čugujevki, u Primorskom kraju na Dalekom istoku Sovjetskog Saveza. Njegov zadatak bio je patroliranje zračnim prostorom, a pilotirao je najnaprednije sovjetske lovce, uključujući MiG-25, poznatog pod NATO kodnim imenom "Foxbat".
Ovaj avion, dizajniran za presretanje neprijateljskih bombardera na velikim visinama, bio je simbol sovjetske vojne moći, ali Belenko je postupno postajao sve više nezadovoljan životom pod komunističkim režimom. Svakodnevica ispunjena propagandom, ograničenjima i strahom od represije počela je utjecati na njegovu odluku da potraži bolju budućnost.
Belenkova odluka da prebjegne nije bila impulsivna; ona je sazrijevala godinama, pod utjecajem sve većeg razočaranja u sovjetski sustav. Bio je svjestan američke politike koja je nagrađivala pilote iz komunističkih zemalja koji bi prebjegli sa svojim avionima, nudeći im novac i zaštitu.
Prethodni slučajevi, poput bijega poljskih i sjevernokorejskih pilota pedesetih godina, služili su mu kao inspiracija. Osjećao je da je život u Sovjetskom Savezu ograničen, bez slobode izražavanja i prilika za napredak. Kao otac malog sina i suprug, Belenko je znao da njegov čin nosi velike rizike za obitelj koju je ostavljao iza sebe, ali želja za slobodom prevagnula je.
Pripremao se tajno, noseći sa sobom priručnik za pilota MiG-25, vjerujući da će to pomoći američkim stručnjacima u procjeni aviona.
Šestog rujna 1976. godine, tijekom rutinske vježbe, Belenko je odlučio provesti svoj plan u djelo. Uzletjevši iz baze u Čugujevki, usmjerio je svoj MiG-25 prema Japanu, preletjevši Japansko more i izbjegavajući sovjetske radare. Avion je sletio na aerodrom Hakodate na otoku Hokkaido, gdje je Belenko zatražio politički azil.
Ovaj događaj šokirao je svijet: bio je to prvi put da je Zapad došao u posjed netaknutog MiG-25, aviona koji je godinama bio predmet spekulacija i straha zbog svoje brzine i visine leta. Belenko je sletio s malo goriva, a avion je oštećen tijekom slijetanja, ali to nije umanjilo njegovu vrijednost. Japanske vlasti brzo su reagirale, prebacivši avion na sigurnu lokaciju za pregled, dok je Belenko prebačen u Sjedinjene Američke Države na ispitivanje.
Bijeg Viktora Belenka nanio je ogroman udarac Sovjetskom Savezu. Zapadni stručnjaci, predvođeni Amerikancima, detaljno su pregledali MiG-25 na bazi Hyakuri, otkrivajući da avion nije bio toliko napredan koliko se vjerovalo – bio je to presretač, a ne višenamjenski borbeni avion.
Sovjeti su zahtijevali povratak aviona, koji je naposljetku vraćen u sanducima iz luke Hitachi 15. studenoga 1976. godine, uz račun od 40.000 dolara za oštećenja i pakiranje. Sovjetska propaganda pokušala je prikriti incident, šireći lažne priče o Belenkovoj smrti u prometnoj nesreći ili pogubljenju, dok je njegova supruga javno apelirala na njegov povratak.
Za Belenka, posljedice su bile pozitivne: američki predsjednik Gerald Ford dodijelio mu je azil, a on je proveo pet mjeseci na debriefingu, nakon čega je postao konzultant za zrakoplovnu industriju.
Nakon bijega, Belenko je započeo novi život u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je 1980. godine dobio državljanstvo zahvaljujući posebnom zakonu Kongresa, potpisanom od strane predsjednika Jimmyja Cartera. Da bi izbjegao sovjetske agente i moguće odmazde, promijenio je prezime u Schmidt i često se selio, uglavnom po malim gradovima na Srednjem zapadu.
Radio je kao savjetnik za zrakoplovne tvrtke i vladine agencije, koristeći svoje znanje o sovjetskoj tehnologiji. Oženio se Coral Garaas, učiteljicom glazbe iz Sjeverne Dakote, s kojom je imao dva sina, ali su se kasnije razveli.
Iz dostupnih izvora (uključujući memoare i izvještaje) čini se da je kontakta s prvom obitelji više nije bilo. Njegov sin je odrastao u SSSR-u bez njega, a vlasti su, kao i u mnogim slučajevima prebježnika, vršile pritisak i nadzor nad obitelji kako bi služila kao primjer i upozorenje drugima.
O sudbini prvog sina i supruge nema puno javno dostupnih podataka - moguće i zbog toga što su sovjetske vlasti strogo čuvale privatnost tih slučajeva kako ne bi poticale daljnje bjegove.
Godine 1980. objavio je autobiografiju "MiG Pilot: Konačni bijeg poručnika Belenka", u kojoj je opisao svoj život i motivacije. Rijetko je davao intervjue, strahujući za sigurnost, ali u jednom rijetkom razgovoru 2000. godine izrazio je zadovoljstvo životom u Americi, ističući toleranciju prema različitim mišljenjima.
Viktor Belenko preminuo je 24. rujna 2023. godine u dobi od 76 godina u okrugu Pope u Illinoisu, nakon kratke bolesti. Njegova smrt objavljena je kasno te godine, bez ikakve javne komemoracije.
Unatoč tome, njegov bijeg ostaje važan dio povijesti Hladnog rata, simbolizirajući individualnu borbu protiv totalitarnog sustava i doprinoseći boljem razumijevanju sovjetske vojne moći. Belenkov čin ne samo da je promijenio njegov život, već je utjecao i na globalnu ravnotežu snaga, podsjećajući svijet na krhkost granica i snagu osobne odluke.