Oslobođenje Seula, glavnog grada Južne Koreje, 26. rujna 1950. godine označilo je ključnu prekretnicu u Korejskom ratu (1950.–1953.), jednom od prvih većih sukoba Hladnog rata. Ova operacija, poznata kao Druga bitka za Seul, bila je dio šire savezničke ofenzive pod vodstvom snaga Ujedinjenih naroda, predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama, nakon uspješnog amfibijskog iskrcavanja u Incheonu.
Cilj je bio osloboditi Seul od sjevernokorejskih snaga koje su ga okupirale tri mjeseca ranije i preokrenuti tijek rata nakon početnih poraza Južne Koreje. Oslobođenje Seula vratilo je nadu saveznicima, ali je istovremeno pokazalo brutalnost urbanog ratovanja i postavilo temelj za daljnje sukobe, uključujući kinesku intervenciju.
Korejski rat započeo je 25. lipnja 1950. kada su sjevernokorejske snage, podržane sovjetskim i kineskim oružjem, izvršile invaziju na Južnu Koreju, brzo zauzevši veći dio poluotoka, uključujući Seul. Sjevernokorejska vojska, pod zapovjedništvom Kim Il-sunga, iskoristila je slabost južnokorejske vojske i savezničkih snaga, prisilivši ih na povlačenje u uski perimetar oko Busana.
U rujnu 1950. general Douglas MacArthur, zapovjednik snaga UN-a, osmislio je smioni plan za amfibijsko iskrcavanje u luci Incheon, 30 kilometara zapadno od Seula, kako bi izveo iznenadni udar iza neprijateljskih linija. Operacija Chromite, započeta 15. rujna, bila je iznenađujuće uspješna, omogućivši saveznicima brzo napredovanje prema Seulu.
Bitka za oslobođenje Seula započela je 22. rujna 1950., kada su američki marinci 1. divizije, uz podršku južnokorejskih snaga i drugih jedinica UN-a, započeli ofenzivu iz Incheona prema Seulu. Sjevernokorejci, pod zapovjedništvom generala Choe Yong-guna, bili su dobro utvrđeni u gradu, koristeći zgrade i ulice za žestok otpor.
Borbe su bile intenzivne, s uličnim sukobima, minobacačkim napadima i teškim gubicima na obje strane. Američki marinci, predvođeni pukovnikom Chestyjem Pullerom, suočili su se s jakim otporom na brdu 296 i u predgrađima, dok su zračne i topničke snage UN-a pružale podršku. Ključni cilj bio je oslobađanje središta grada i važnih točaka poput vladine zgrade Capitol.
Do 26. rujna snage UN-a uspjele su preuzeti kontrolu nad većinom Seula, a 27. rujna predsjednik Syngman Rhee službeno je proglasio grad oslobođenim, iako su se manji sukobi nastavili do kraja mjeseca.
Oslobođenje Seula uspjelo je iz nekoliko razloga. MacArthurov plan za iskrcavanje u Incheonu bio je strateški genijalan jer je uhvatio Sjevernokorejce nespremnima, prekinuvši njihove linije opskrbe. Nadmoć savezničkih snaga u zraku i na moru omogućila je brzo napredovanje, dok je koordinacija između marinaca, kopnenih trupa i zračnih snaga bila ključna.
Međutim, bitka nije bila bez izazova: sjevernokorejski otpor bio je žestok, a urbani teren otežavao je napredovanje. Oslobođenje je došlo po visokoj cijeni: saveznici su pretrpjeli oko 3.500 žrtava (ubijenih i ranjenih), dok su sjevernokorejske snage imale desetke tisuća mrtvih, ranjenih ili zarobljenih. Civilni gubici bili su značajni, s tisućama mrtvih i ranjenih zbog borbi i razaranja grada.
Posljedice oslobođenja Seula bile su dalekosežne. Politički, vratilo je povjerenje u južnokorejsku vladu i snage UN-a, dokazujući da Sjeverna Koreja može biti poražena. Strateški, omogućilo je saveznicima daljnje napredovanje prema 38. paraleli i dalje u Sjevernu Koreju, što je potaknulo kinesku intervenciju u studenom 1950., kada su kineske snage izvršile masovni protunapad.
Seul je ponovno pao pod sjevernokorejsku kontrolu u siječnju 1951., prije konačnog oslobođenja u ožujku iste godine. Razaranje grada ostavilo je duboke ožiljke: veći dio Seula bio je uništen, a civili su pretrpjeli ogromne patnje, uključujući glad i raseljavanje. Oslobođenje Seula postalo je simbol otpornosti, ali i podsjetnik na brutalnost rata.