Godina 1879. označila je prekretnicu u europskoj diplomaciji kada su Njemačka i Austro-Ugarska potpisale Dvojni savez, sporazum koji je trajno oblikovao odnose velikih sila uoči Prvog svjetskog rata. Ovaj tajni pakt, sklopljen 7. listopada 1879. u Beču, bio je više od običnog vojnog ugovora - bio je strateški odgovor na promjenjivu ravnotežu moći, strah od Rusije i Bismarckovu želju da osigura novo njemačko carstvo.
Priča o Dvojnom savezu otkriva kako su se dva carstva, vođena strahom i kalkulacijom, pokušala zaštititi od neizvjesnosti - i pritom nesvjesno postavila temelje za buduće globalne sukobe.
Sedamdesetih godina 19. stoljeća Europa je bila poprište diplomatskih igara i naglih preokreta. Nakon pobjede nad Francuskom 1871. i stvaranja Njemačkog Carstva, kancelar Otto von Bismarck nastojao je očuvati novo carstvo kroz sustav saveza koji bi spriječio izolaciju Njemačke i oslabio Francusku, koja je i dalje težila osveti zbog gubitka Alzasa i Lotaringije.
Istodobno, Austro-Ugarska Monarhija, potresena unutarnjim nacionalnim napetostima i porazom od Prusije 1866., tražila je zaštitu od sve agresivnije Rusije. Napetosti između Beča i Sankt-Peterburga dodatno su rasle nakon Berlinskog kongresa 1878., kada je Austro-Ugarska dobila pravo okupacije Bosne i Hercegovine - potez koji je razbjesnio Rusiju i slavenske narode na Balkanu.
Rusija se osjećala izdanom nakon pobjede u Rusko-turskom ratu (1877.–1878.), pa je njezina suradnja s Njemačkom i Austro-Ugarskom u sklopu Saveza triju careva počela pucati. Bismarck je to prepoznao kao priliku da osigura stabilan blok u srednjoj Europi, koji bi spriječio rusko približavanje Francuskoj i očuvao mir po njemačkim uvjetima.
Pregovori o savezu započeli su u ljeto 1879., predvođeni Bismarckovim pragmatizmom i austrougarskim strahom od izolacije. Austro-Ugarska, pod carem Franjom Josipom I. i ministrom vanjskih poslova Gyulom Andrássyjem, tražila je čvrsto jamstvo da će Njemačka intervenirati u slučaju ruskog napada.
Rezultat tih pregovora bio je tajni Dvojni savez, potpisan 7. listopada 1879. u Beču. Njegove su odredbe bile jednostavne, ali dalekosežne:
Sporazum je bio strogo povjerljiv, što je povećalo njegovu diplomatsku težinu i omogućilo Bismarcku da manevrira između interesa drugih sila. Bio je to prvi čvrsti, institucionalizirani vojni savez između velikih sila u poslijebismarckovskoj Europi.
Dvojni savez imao je i neposredne i dugoročne posljedice. Kratkoročno, učvrstio je osovinu Berlin–Beč, omogućivši Austro-Ugarskoj da se fokusira na Balkan bez straha od ruskog pritiska, dok je Njemačkoj dao sigurnost na jugoistoku i diplomatski alat za izolaciju Francuske.
Godine 1882. savez je proširen uključivanjem Italije, čime je nastao Trojni savez - blok koji će kasnije činiti jezgru Središnjih sila u Prvom svjetskom ratu.
Međutim, dugoročno, Dvojni savez produbio je europske podjele. Francuska i Rusija, osjećajući se ugroženo, potpisale su vojni savez 1894., čime su stvorene konture dvaju suprotstavljenih blokova: Središnjih sila (Njemačka, Austro-Ugarska, Italija) i Antante (Francuska, Rusija, kasnije Britanija).
Unutarnje slabosti saveza bile su očite. Austro-Ugarska je bila krhka i opterećena etničkim sukobima, dok je Njemačka morala stalno balansirati između podrške Beču i održavanja odnosa s Rusijom. Nakon Bismarckove smjene 1890. (ne 1898.), car Vilim II. napustio je politiku opreza i okrenuo Njemačku prema agresivnijoj vanjskoj politici, što je dodatno destabiliziralo Europu.
Dvojni savez iz 1879. godine bio je zamišljen kao obrambeni pakt koji će čuvati mir, ali je u konačnici postao temelj blokovske podjele koja je Europu gurnula prema ratu. Kada je 1914. atentat u Sarajevu zapalio Balkansku iskru, Njemačka se - u skladu sa starim savezničkim obvezama - stavila na stranu Austro-Ugarske protiv Srbije i njezinih zaštitnika, Rusije i Francuske.
Time je lanac saveza pretvorio lokalni sukob u Prvi svjetski rat. A iz pepela Prvog svjetskog rata stvoreni su uvjeti za Drugi svjetski rat.
Danas se Dvojni savez pamti kao simbol paradoksa diplomacije: dogovora koji je trebao spriječiti sukob, ali je stvorio preduvjete za njega. Bio je to pokušaj da se mir osigura oružjem i zakletvama - pokušaj koji je pokazao koliko su tanki temelji “stabilnosti” kada ih nose strah i ambicija.
U svojoj srži, Dvojni savez ostaje lekcija da svaki savez ima dva oštra ruba: jedan štiti, a drugi prijeti onome tko ga se previše osloni.