IAKO uvriježeno mišljenje da rat pruža najviše opcija za zarađivanje definitivno stoji, činjenica da prirodne katastrofe, na jedan malo drugačiji način, također omogućuju nepregledno polje za igru kapitalističkim predatorima ne smije biti zanemarena. Kaos koji slijedi nakon prirodnih katastrofa, u kojem se ljudi odjednom nađu dezorijentirani, izgubljeni i fokusirani isključivo na vlastito preživljavanje, pruža idealan poligon za pripadnike doktrine neoliberalizma da iskoriste metež i provedu latentnu ekonomsku liberalizaciju na pogođenim područjima.
Prve intervencije čikaške škole
Friedman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. godine, smatra se najutjecajnijim ekonomistom druge polovice 20. stoljeća i guruom ideologije potpuno slobodnog tržišta. Prvu priliku za testiranje teorija "njegove" čikaške škole pružio mu je Augusto Pinochet, koji je 1972. vojnim udarom zbacio Salvadora Allendea i započeo svoju vladavinu Čileom. Mnogi povjesničari smatraju kako se čitava operacija odigrala pod pokroviteljstvom CIA-e, a Pinochet je čisteći zemlju od "svih lijevih elemenata" dopustio Friedmanovim "pulenima" da eksperimentiraju s uvođenjem čistog tržišta. Provedena je apsolutna privatizacija svega. Drugim riječima, Pinochet je Friedmanovoj liberalizaciji ekonomije osigurao potreban okvir političkog kaosa.
Tragedija kao prilika za radikalnu preobrazbu sistema
Već spomenutu povezanost Friedmanovaca s ekonomskom i privrednom rekonstrukcijom New Orleansa nakon uragana Katrina 2005. godine, detaljno je opisala Naomi Klein u svom kapitalnom djelu "Doktrina šoka". Sam naslov knjige u dvije riječi sjajno pogađa ideju vodilju koja stoji iza ekonomskog "Blitzkriega" kojeg su neoliberali proveli u Louisiani nakon katastrofe. Bio je to prvi pravi domaći laboratorij za testiranje Friedmanovih ideja.
"Većina škola u New Orleansu je u ruševinama, baš kao i domovi đaka koji su ih pohađali. To je tragedija, ali ujedno i prilika da radikalno promijenimo obrazovni sistem", napisao je u uvodniku Wall Street Journala Friedman samo tri tjedna nakon Katrine. Način na koji su Friedmanovci odlučili reformirati "kvarni" obrazovni sustav uključivao je otpuštanje tisuća profesora i davanje vaučera roditeljima učenika da pohađaju posebne dopisne škole. Škole su bile nerijetko javno financirane, ali privatno vođene, što se odražavalo i na kurikulumu. Mnogi crni stanovnici žalili su se da novi privatni obrazovni programi direktno krše njihova ustavna prava. Ali alternative više nije bilo, jer su javne škole ostale u ruševinama.
Korporacije pobrale sva sredstva namijenjena obnovi
Transformacija obrazovnog sustava bila je samo jedna od 32 mjere koje je zacrtao Heritage Foundation - konzervativni "thinktank" Friedmanovih pristaša. Taj program je nazvan "Pro-Free-Market Ideas for Responding to Hurricane Katrina and High Gas Prices" i napravljen je uz potporu konzervativnih republikanaca, a odmah ga je javno objavio i prihvatio i tadašnji predsjednik Bush. Ogromni ugovori dodijeljeni su korporacijama poput Halliburtona da obnovi vojne baze uz obalu uraganom pogođenog zaljeva, privatna policija Blackwater trebala je osigurati sigurnost zaposlenicima FEMA-e. Pogrebni konglomerat Kenyon, privatni financijer Bushove kampanje, dobio je ogroman ugovor da se pobrine za preminule, ali i koncesiju da to i dalje čini na tom području.
Od desetaka milijardi dolara namijenjenih obnovi uraganom pogođenog područja, u ruke stvarno pogođenih stanovnika otišao je "kikiriki", a ostatak u džepove bogatih privatnih investitora. Pod pritiskom Heritage Foundationa, Kongres je olabavio sve regulacijske zakone koji su dotad postojali, uključujući i one ekološke koji su omogućili intenzivnije bušenje nafte na tom području.
Stvaranje privatnih svjetova
Šest godina poslije, većina javnih škola na području New Orleansa je napuštena i još uvijek razrušena. Istovremeno, građevinski magnati poput Joea Canzara i Presa Kabacoffa isposlovali su rušenje oštećenih siromašnih četvrti i kuća, koje je gradila država, kako bi na tom mjestu izgradili lukrativnija privatna naselja. Isto se dogodilo i s nizom lokalnih bolnica - javne ustanove su zamijenili privatni medicinski centri.
Friedmanova krilatica da "samo kriza, stvarna ili percipirana, producira stvarnu promjenu", uzrokovala je stvaranje "privatnog svijeta" na području New Orleansa, a sličan sistem primijenjen je i u nizu drugih slučajeva. Vjerojatno bi isti slučaj bio i sa saniranjem štete od Irene, da se ona nije ispostavila mnogo manjom negoli se očekivalo. A manja šteta u ovom slučaju znači i manji profit.