Kako se rat u Ukrajini približava četvrtoj godini, ukrajinski književnik i ratni reporter Mirozlav Lajuk sve se više posvećuje izvještavanju s bojišnice. Putovao je od Bahmuta do Pokrovska i Hersona, bilježeći rat i živote ljudi koji u njemu pokušavaju opstati.
Njegov roman “Svijet još nije stvoren” uskoro će biti objavljen na engleskom jeziku u izdanju Istraživačkog instituta za Ukrajinu pri Sveučilištu Harvard, dok je njegova ratna reportaža “Bahmut” već ranije ove godine prevedena i objavljena na engleskom u izdanju projekta Ukrainer.
Ukrajinsko izdanje knjige donijelo mu je prestižnu Ševeljovljevu nagradu 2024. i nominaciju za BBC-jevu Knjigu godine, kao i ulazak u uži izbor za Petersonovu književnu nagradu.
U razgovoru za Kyiv Independent, Lajuk govori o moralnoj i kreativnoj težini izvještavanja o ratu, o granicama jezika pred užasom, o dužnosti pisca da zabilježi ono što bi moglo nestati, te o osjećaju kognitivne disonance kada se s prve crte vrati u sigurnost Kijeva ili inozemstva.
Govoreći o vlastitim iskustvima i susretima s vojnicima i civilima, Lajuk razmatra kako rat ne mijenja samo Ukrajinu, nego i sam jezik kojim čovječanstvo izražava gubitak, ljubav i dostojanstvo.
“Protekle tri godine djeluju kao jedan zatvoren, gust blok vremena”, kaže Lajuk. “Sve što sam radio prije invazije, sve što sam pisao o ratu 2014., to danas izgleda kao nešto sasvim drugo. I unutar ove invazije postoje faze, promjene, slojevi.”
Prisjeća se proljeća u Pokrovsku, kada je razgovarao s vojnikom iz 93. brigade – iste one koja je 2023. držala položaje u Bahmutu.
“Rekao mi je: ‘U usporedbi s Bahmutom, ovo je već drugi rat.’ I bio je u pravu. U Bahmutu si osjećao da neprijatelj puca nasumce, u pravcu nekih apstraktnih Ukrajinaca. U Pokrovsku imaš dojam da love baš tebe – dronovima. To je potpuno drugačija razina straha, percepcije, svijesti.”
Lajuk opisuje kako se u ratu mijenja sama struktura stvarnosti i značenja: “U Ukrajini danas nastaje novi jezik. Jezik za najstarije teme – ljubav, dom, zemlju. Jedan čovjek u Huljajpolju rekao mi je: ‘Kako da se odreknem grobova svojih predaka?’ Takva rečenica otvara dubine koje možeš razumjeti samo u ekstremnim okolnostima.”
Foto: Kyiv Independent
Lajuk kaže da ga sada najviše zanima dokumentarni rad. “Želim razumjeti zašto ljudi ne odlaze čak i kada ih svakodnevno granatiraju. Zašto riskiraju život zbog drugih. U blizini Pokrovska sam upoznao majku s dvoje djece koja se, nakon evakuacije, vratila. Te odluke govore nešto duboko o ljudskoj prirodi.”
Govoreći o percepciji Ukrajnine u svijetu, Lajuk ističe napredak, ali i prepreke: “Mnogo je učinjeno, ali još uvijek nailazimo na zidove. Teško je vjerovati svijetu koji ti danas obeća pomoć, a sutra kaže da ne može. U Poljskoj je moj ‘Bahmut’ izazvao mnogo recenzija, ali i pitanje: ‘Zašto bi Poljaci čitali ovo?’ Odgovor je jasan, jer te knjige upozoravaju.”
Nedavno je posjetio Herson: “Iskreno, očekivao sam grad u kojem se svi skrivaju pod maskirnim mrežama. A dočekalo me 60.000 ljudi, kafići, kolači, cvjetne ruže. Ipak, nekoliko metara dalje, minobacački udari, ruševine, spaljeni minibus.”
U kafiću Prostir, koji je danas zatvoren zbog neprestanog granatiranja, barista ga je prepoznao. “Pitao sam ga: ‘Koliko je danas bilo gostiju?’ Odgovorio je: ‘Vi ste peti.’ To su trenuci koje ne možeš izmisliti.”
“Ljudi misle da danas, u digitalnom dobu, sve znamo. No zapravo je isto kao u antičko doba: ako želiš razumjeti, moraš otići i vidjeti”, kaže Lajuk. U Hersonu je, usred eksplozija, žena prodavala smokve. “Rekla mi je: ‘Ako nas želiš razumjeti, moraš ovdje živjeti.’ To je sve.”
Lajuk priznaje da ga užasi često ostave bez riječi. “U ‘Bahmutu’ sam opisao 19-godišnjeg vojnika koji je pred odlazak na položaj rekao: ‘Ne želim biti u ovom trenutku.’ Takve rečenice ne zaboravljaš.”
Dvojica vojnika na benzinskoj pumpi pitali su ga kada će objaviti reportažu. “Rekao sam: ‘U svibnju.’ Jedan od njih odgovorio je: ‘Neću ja dočekati svibanj.’” “Zadatak reportera je prenijeti istinu bez uljepšavanja. Često sebi ponavljam: ti si samo oči i uši. Ništa više.”
Kao autor, Lajuk se oslanja i na književne paralele: “U mojoj novoj knjizi ‘Popisi’ pišem o ukrajinskim gubicima, ali polazim od antičke književnosti. ‘Ilijada’ sadrži dvije najmoćnije scene o gubitku: Hektor koji ide u smrt znajući da će pasti, i njegov otac Prijam koji ulazi u neprijateljski logor da preuzme sinovo tijelo. To su priče o dostojanstvu i ljubavi koja nadilazi strah.”
Citat koji ga najviše prati dolazi od Horacija: “Hrabri su živjeli i prije Agamemnona.” “Čitanje klasika daje osjećaj stvarnosti. Podsjeća te da se sve ovo već događalo, ali svaka generacija dodaje svoje nijanse toj vječnoj priči o gubitku.”
Kad govori o čitateljima, Lajuk napominje da mnogi traže bijeg u maštu: “U jednoj knjižari vidio sam da su 16 od 20 najprodavanijih knjiga, fantasy. Ne osuđujem to. Ljudi moraju preživjeti. Ali moram ih podsjetiti: ako zatvorimo oči, svijet ne nestaje. Ukrajinske knjige o ratu nisu samo svjedočanstvo, nego upozorenje svijetu, što se može dogoditi ako ne uspijemo.”