Profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Stevo Đurašković, komentirao je za N1 političke aktualnosti.
"Što se događa sa zagrebačkim GUP-om i zašto sad kreću opet novi problemi, kako tumačite 'natezanje' na relaciji Grad Zagreb - Ministarstvo graditeljstva, odnosno Vlade", bilo je pitanje novinara.
"Nisam arhitekt, ali ovo sve djeluje kao jedna ne farsa, nego farsetina. Otkako ja pratim medije i javni prostor, ne sjećam se da sam ikad vidio ovakav slučaj da se nekom gradu na ovaj način višekratno rušio, odnosno 'vraćao' GUP. Još su se sad osim Ministarstva graditeljstva uključile jake snage dvaju, triju ministarstava pa se sad može već polako špekulirati što je krajnja svrha.
Je li to dobivanje političkih poena, pokušaj nekakve diskreditacije gradske vlasti ili je to možda - uz ovo prethodno navedeno - izlazak u susret predstavnicima građevinskog lobija koji nisu baš oduševljeni GUP-om ove gradske vlasti i rado bi negdje već na neku zelenu površinu interpolirali svoju betonjaru", rekao je Đurašković.
Na europskoj razini se već dugo vremena govori o militarizaciji Europe, vidljivo je to uostalom i u prijedlogu novog višegodišnjeg proračuna EU. Raste li u Europi militantizam?
"I da i ne. Ako pogledamo zemlje koje su dosad imale obavezan vojni rok, poput Finske ili Švicarske ili Austrije, teško da možemo govoriti o nekim snažno militarističkim zemljama. O vojnom roku i njegovu uvođenju se može polemizirati, ali ga se može gledati i kao neku vrstu građanske obaveze kao što je, primjerice, plaćanje poreza. Naravno da on onda mora obuhvaćati sve odrasle osobe bez obzira na dob, spol, rasu ili vjeru starije od 18 godina ili kako već zakon definira.
Zanimljivo je i to što - pogledamo li samo izlaganje proračuna Ursule von der Leyen, vidi se da postoji namjera razvoja vojno-industrijskog kompleksa u Europi. S jedne strane se govori o povećanim sredstvima za obranu, a von der Leyen onda odmah govori kao za utjehu da će biti poboljšano financiranje europskih projekata i Erasmusa, programa razmjene studenata unutar Unije koji, između ostalog, ima za cilj razvijanje europskog identiteta i osjećaja pripadnosti. Europa bi najradije htjela da u svom vojno-industrijskom kompleksu bude neovisna od Amerike, i to odjednom, kao čarobnim štapićem.
Samo, ovih 5% izdvajanja za NATO znači da će države članice jednim dijelom barem kupovati oružje kod Amerikanaca. A i to izdvajanje za obranu treba gledati nijansirano: naravno da će desnica skočiti odmah da na tome politički profitira, pitanje za centar i ljevicu je kako se tome suprotstaviti.
Međutim, naravno da to izdvajanje za obranu nama iz Hrvatske - ili nekome iz Portugala ili Španjolske - to može izgledati kao nepotrebni trošak i kao militarizacija. Ali, ako smo svi već u EU i u NATO savezu, želja u zemljama poput Finske ili malim baltičkim zemljama da se naoružaju doslovno do zuba je meni potpuno jasna jer one nikad ne znaju kada će Putin - možda iz nekih potpuno banalnih, unutarnjopolitičkih potreba - pokucati na vrata.
Baltičke zemlje nisu Ukrajina, one su mali 'ficleki', rusko oružje može biti puno zaostalije, ali jednostavno zbog veličine bi ih brzo 'riješili'. Taj scenarij ne treba isključivati, podsjetio bih samo na riječi nekih pametnih lijevih intelektualaca iz 1939. godine: 'Ja jesam za pacifizam i ja ga priželjkujem, ali što ako druga strana želi rat?'
Tako da bismo te stvari morali sagledavati nijansiranije, ponavljam da razumijem stav Španjolske, ali mi je jasan i stav Finske ili baltičkih država koje imaju vrlo neugodno iskustvo sa Sovjetskim Savezom pa onda mogu temeljem toga sami zamisliti vrlo neugodna iskustva s Putinovom Rusijom. Uostalom, i on se sam poziva na Staljina dok razapinje Lenjina jer je tim nacijama dao pravo na samoodređenje", zaključio je Đurašković.