Da se odmah razumijemo - svaku mjesečnu plaću ispod 1000 eura smatram nedostojnom za normalan život.
U Hrvatskoj je minimalna plaća 970 eura. No, 970 eura bruto. To je ono kada kupiš točeno pivo i ode pola na pjenu. Minimalna neto plaća, ona na ruke, je oko 750 eura. Dragi poslodavci, za 750 eura trebate biti sretni da vam se radnik uopće pojavi 22 puta mjesečno i to više iz sporta nego iz potrebe.
U Slavoniji se možda za tih 750 eura naiđe netko pred mirovinom, ili netko vezan bolešću za obitelj, pa nema kamo. Mladi pak, za takav novac, neće ni pogledati oglas. Morati ćete tražiti sirotinju iz manje sretnih azijskih država.
Ako nudite mizerne plaće, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku u kolovozu je trideset posto zaposlenih primilo plaću do 1000 eura, to znači da će mladi otići. To znači da će sutra negdje drugdje imati svoju djecu, živjeti i plaćati poreze.
To znači da ćemo ostati bez stanovništva, a onda realno ništa neće više biti važno. Na kraju će ostati političari i penzioneri i 500 tisuća stranaca iz trećih zemalja, dok i ti stranci ne odu za boljim životom.
Ovo naravno ne znači da ne trebamo strance. Ima poslova u Hrvatskoj, poglavito na građevini, koje ljudi iz Hrvatske ne žele raditi. Nisu ih radili, ruku na srce, ni u Jugoslaviji, pa ni niti početkom prošlog stoljeća kada smo imali preko 300.000 nezaposlenih. I tada su te teške poslove na otvorenom radili stranci, samo smo ih kolokvijalno zvali - Bosanci.
Zašto na građevini rade stranci? Iz istih razloga zašto nećemo vidjeti visokog plavog Bavarca na baušteli u Münchenu ili drugdje Njemačkoj. Vidjeti ćemo tamo ljude iz naših krajeva.
Ima naravno i sezonskih i poslova u ugostiteljstvu za koje trebaju stranci, jer domaćih ljudi jednostavno nema. No, to ne znači da se cijela ekonomija treba temeljiti na neškolovanim strancima! Oni školovani nam naravno ne dolaze, idu i oni gdje ih se primjereno plati.
Vlada je odlučila da je minimalna plaća za 2026. godinu 1.050 eura. Ponavljamo - opet bruto. To znači da će minimalna neto plaća tek za desetak eura prijeći granicu od 800, a poslodavca će takav radnik ukupno koštati nešto preko 1200 eura mjesečno.
Na to se digla kuka i motika. Hrpa poslodavaca se buni, zatvoriti će se firme, Vlada radi protiv poduzetnika, posredno i protiv radnika… Mi radnici se opet prisjećamo svih onih izjava raznih gazda koje smo čuli prošlih desetljeća: „Ako ti nećeš, ima tko hoće!“ ili: „Ima na birou sto takvih kao ti!“
Određivanje minimalne plaće općenito nije sukladno načelima liberalne ekonomije. Određuje se prvenstveno da se izbjegnu zloporabe. Tipa da obiteljska firma odredi plaće 100 eura (sukladno tome bi onda mizerno uplaćivali doprinose za zdravstveno), a svu zaradu isplaćuju kroz dobit. Ili ugovor na nešto mizerno i ostatak na crno. Minimalna plaća je više porezna kategorija, nego nešto za stvarno određivanje prihoda.
U nas se dogodilo da tisuće biznisa najavljuju kako su ugroženi i prijeti im zatvaranje jer će poslodavac trebati naredne godine mjesečno isplatiti stotinjak eura više po radniku! Mi, čini se, gradimo cijelu državu na jeftinim uslugama, na turizmu kojeg nudi cijeli svijet od Kube do Afganistana. Na ugostiteljstvu pekara, pizza s kečapom, zaleđenih ćevapa i drugim jednostavnim poslovima koji se nauče u najviše par tjedana. Firma koja radi išta složenije, uopće se ne obazire koji je minimalac, svoje radnike plaća više.
Samo se jedna stvar previdjela, nismo na otoku u sred Pacifika, nego u Europskoj uniji. Mladi pa i oni srednjih godina, imaju kartu od dvadeset i sedam država na mobitelu i ponudu u tih 27 država koje sve kubure s demografijom. Ako u Osijeku nudiš 800 eura, a u Zagrebu 1000, dok je u Münchenu za isti posao 1800, što mislite, kud će radnik, posebno ako nema stan? I to ne samo radnik u privatnoj firmi, kuda će primjerice mlada medicinska sestra s diplomom?
Turizam nam je donio i nove cijene stanova, ne možeš više ni studentsku rupu s namještajem iz 70-tih naći za ispod 600 eura. Mislim, stan 600 mjesečno, plaća 800-900, halo?
Ima i druga strana. Ako hoćeš platiti čovjeka kako spada, recimo visokoškolovanog stručnjaka 2500 eura plaće, poslodavac mora uplatit više od 4500 eura za famozni bruto 2, dakle koliko radnik košta poslodavca. Ako netko želi razvijati firmu s dobrim timom visoko plaćenih profesionalaca, inženjera, arhitekata, bilo što treće, teško da će na karti 27 država izabrati upravo Hrvatsku. Skupi smo.
Nije problem u minimalcu, on je samo simbol lošeg upravljanja. Problem je u državi koja se strateški pozicionirala u jeftinim uslugama i industrijama koje traže neškolovanu sirotinju. To je kao da odlučiš izbaciti sve knjige iz kuće, pa se sutra čudiš da ti djeca ne žele čitati i učiti. Ako se orijentiraš na turizam i jednostavne usluge, konkurencija su ti zemlje gdje je ovih mizernih 800 eura plaća šefa bolnice.
Da se ne lažemo, sustav koji imamo mnogima odgovara. Odgovara poslodavcima koji nisu sposobni voditi ništa složenije od birtije s dvije stolice, pa im je draže imati jeftinog radnika nego ulagati u znanje, tehnologiju i ljude.
Odgovara ovaj sustav političarima, jer politika obožava uplašene i slabo obrazovane glasače. Takvi će pokorno čekati da im kapne koja pinka ili da im država dekretom poveća sramotno nisku plaću ili omogući kupnju salame po ograničenoj cijeni.
Slabo plaćeni, pokorni i krotki građani, san su mnogih hrvatskih i poslodavaca i političara. Radnici koji ne pitaju zašto je firma neproduktivna i koji ne pitaju zašto se plaća toliko poreza. Klimaju glavom i za svaki euro zahvaljuju što šefu, što državi.
Istina je jednostavna. Ne može se graditi država u Europi, u Europskoj uniji, na plaćama ispod tisuću eura. Mladi za toliko neće raditi, otići će i to zauvijek. Što želimo? Državu u kojoj će raditi samo šefovi, političari i uvezena svjetska sirotinja? Kome takva zemlja treba i čemu?
Ali znamo već, sve će ostati na online svađama i “raspravama” po portalima. Strukturne promjene, koje bi donijele poslove visoke dodatne vrijednosti i plaće od kojih se živi, nisu u interesu ni političarima ni dijelu poslodavaca. Ovi prvi dobro žive od poreza i pinki, a ovi drugi od jeftine radne snage. Mnogi poslodavci će ujutro kukati na vlast, a popodne se slikati s istim tim ministrima na “eventima” s kanapeima i jeftinim talijanskim pjenušavim vinom neodređene roza boje.
Zato ovu svađu oko minimalca treba gledati kao igrokaz, kako se moderno kaže, dionika. Predstava u kojoj nitko ozbiljno ne želi promjene, jer mnogima ovako savršeno odgovara. A narod?
Narod će i dalje dijeliti online statuse, a oni koji nisu zadovoljni će odlaziti van, na radost loših političara i loših poslodavaca.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala