U 66. GODINI života preminuo je Slavko Lozina, dugogodišnji sudac Županijskog suda u Splitu.
Lozina je preminuo u Domu za starije i nemoćne u Kaštelima.
Lozina je umirovljen krajem prošle nakon što je na splitskom Županijskom sudu radio 20 godina. Široj javnosti je poznat po oslobađajućoj presudi osmorici hrvatskih vojnih policajaca u slučaju vojnog zatvora Lora, ali i po suđenju u nizu drugih slučajeva, poput onoga fra Šime Nimca i bankarice Jasmine Bilonić.
Proteklih je godina Lozina pomalo pao u zaborav, ali je nastavio voditi suđenja. Posljednji put kad se njegov rad javno kritizirao bilo je 2017. godine, kad je dvojici 22-godišnjaka za svirepi pokušaj ubojstva dosudio minimalnu kaznu od 5 godina zatvora.
Pet godina za svirepo ubojstvo
Vito Matijaš i Ivan Kelam su početkom te godine oteli Matka M. iz Kaštela te ga odvezli u Vrsine kod Marine. Tamo su u njega ispalili pet hitaca iz pištolja i potom ga ubacili u bunar za stoku. Preciznije, pucali su mu u prsa, oba koljena i obje ruke, a onda ga gurnuli u bunar dubok oko tri metra. Matko M. preživio je pukim slučajem - sutradan ga je u bunaru spazio prolaznik. Lozina je tijekom izricanja presude naveo da Matko M. ne bi preživio što su mu Matijaš i Kelam učinili da nije slučajno pronađen, no to ga nije zaustavilo da pronađe i niz olakotnih okolnosti za dva 22-godišnjaka - od kojih je jedna što su svojim priznanjem “skratili postupak” - i dosudi im kaznu zahvaljujući kojoj će za 5 godina opet biti na slobodi.
Davanje novca cariniku nije mito
No Lozinina skandalozna presuda može biti iznenađujuća samo onima koji dosad nisu upoznati s radom dotičnog splitskog suca.
Primjerice, Lozina je 2010. presudio da davanje novca cariniku nije mito, nego "običaj na ovim prostorima". Riječ je o suđenju carinicima koji su od jednog špeditera u drugoj polovici devedesetih dobivali novac da bi njegovu robu carinili brže nego ostalu, a za Lozinu u tome nije bilo ničega naročito problematičnog.
"U konkretnim slučajevima špediter davanjem simbolične nagrade nije počinio kazneno djelo davanja mita, jer nije tražio od tih osoba da u okviru svoje nadležnosti obave neki posao koji nije u njihovoj nadležnosti ili ga nisu smjeli obaviti", napisao je Lozina u svojoj presudi.
Skandalozno suđenje u slučaju Lora
Mnogo gori primjer Lozininog sudovanja je slučaj Lora, u kojemu se sudilo osmorici hrvatskih vojnih policajaca za ratni zločin, zbog ubojstava i mučenja zarobljenika u splitskoj vojarni Lora tijekom Domovinskog rata. Lozina je tijekom suđenja držao govore o uspjesima hrvatske nogometne reprezentacije, a svoju očekivano oslobađajuću presudu obrazložio je sljedećim riječima: "Nemamo dokaza, osim same činjenice da se zaista to dogodilo. Nama svima je žao što su dva života stradala, a da krivac nije pronađen i da nije odgovarao. To je tragedija, ali nije greška ovoga vijeća.'' Vrhovni sud je potom poništio tu presudu.
Lozina je pokazao nevjerojatan izostanak sućuti za svjedočenja onih koji su u Lori preživjeli torturu. Umirovljenik Milisav Katalina svjedočio je kako ga je jedan od optuženih brutalno premlaćivao u Lori: ''On je imao palicu. Tom palicom me je tukao punom snagom po zglobovima počevši od stopala, preko koljena, sve do vrha glave i opet nazad. Tukao me je i po stranama. Onda su me uključivali na induktor i držali tako do iznemoglosti. Poslije su me polijevali vodom.'' Lozinin komentar je bio da Katalinu ironično usporedi s Rambom s obzirom na to da je to preživio.
S druge strane, Lozina je na šest godina zatvora osudio umirovljenog kapetana bojnog broda JRM-a Pavla Pantića, početkom rata u Hrvatskoj dozapovjednika ratne baze Lora u Splitu. 79-godišnjem Pantiću su na teret stavljali da je izdavao naredbe za granatiranje Splita. Lozina je na objavi presude ustvrdio kako su ostvarena sva obilježja kaznenog djela ratnog zločina, no Vrhovni sud uvažio je Pantićevu žalbu te utvrdio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Ukupno je osam događaja za koje se tereti Pantić, a odnose se na djelovanje neprijateljske vojske po ciljevima u Splitu.
Vrhovni sud ukinuo Lozininu presudu jer "u obrazloženju nije naveden nijedan dokaz"
Vrhovni sud naveo je u svojoj odluci o ukidanju Lozinine presude da je potpuno izostala raščlamba konkretnog djelovanja optuženika. Nisu navedeni dokazi na temelju kojih je Lozina zaključio da je Pantić zapovijedao, prenosio zapovijedi ili osobno otvarao artiljerijsku vatru. "U obrazloženju nije naveden nijedan dokaz niti činjenična i pravna raščlamba temeljem koje bi se moglo zaključiti o aktivnom djelovanju optuženika", stoji u rješenju Vrhovnog suda.
Lozina je 2017. godine Vedrana Vujevića osudio na 18 mjeseci zatvora zbog ranjavanja Marka Tomasovića i Gordana Jukića na koje je prije godinu dana zapucao ispred zgrade u Velebitskoj ulici na Žnjanu. Sudac Lozina nije osudio Vujevića za dvostruki pokušaj ubojstva, već je prekvalificirao optužbu u značajno lakša djela. Za tešku ozljedu Marka Tomasovića Vujeviću je dao godinu dana, a za nanošenje lake ozljede Jukiću sedam mjeseci. Odluka suca Lozine uvelike je iznenadila, pogotovo što se laka tjelesna ozljeda goni po privatnoj tužbi na nižem sudu. Lozina je obrazložio kako je odlučio prekvalificirati optužbu jer smatra da se ne radi o pokušaju ubojstva. Vujević nije pucao u vitalne organe, već u noge.
Nadbiskup Barišić nije htio svjedočiti, Lozina mu udovoljio
Svoju privrženost Crkvi Lozina je pak demonstrirao tijekom suđenja protiv bivšeg fratra Šime Nimca i bankarice Jasmine Bilonić zbog neovlaštene prodaje crkvenog zemljišta kod Baške Vode. Naime, nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić odbio je, unatoč sudskom pozivu, doći na Županijski sud u Splitu svjedočiti o malverzacijama koje tužiteljstvo stavlja na teret bivšem fratru. "Svaka osoba koja se poziva kao svjedok dužna je odazvati se pozivu, a ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dužna je i svjedočiti'', stoji u zakonu, no nadbiskup Barišić ignorirao je poziv te Lozini poslao dopis u kojem moli da mu se više ne šalje pozive za sud jer ima puno svojih obveza. Lozina je onda zaključio da se Barišićevim svjedočenjem ne bi mogle utvrditi nove važne činjenice.
Uvjetno osuđen za izazivanje prometne nesreće
Godine 2002. ga se teretilo da je izazvao prometnu nesreću nakon koje nije pružio pomoć teško ozlijeđenoj osobi. Oslobođen je krivnje pravomoćnom presudom u kaznenom postupku te kažnjen tek uvjetno zbog izazivanja prometne nesreće, a izvukao se i u postupku pred Državnim sudbenim vijećem (DSV) zbog narušavanja ugleda suda i sudačke časti, za što ga je stegovno prijavila tadašnja ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović. Stegovni postupak obustavljen je 2009. jer na ročište nije došao nitko iz Ministarstva pravosuđa, koje je i pokrenulo postupak.