Foto: B92, Video, audio: Peščanik, video: HRT
SRĐA POPOVIĆ, poznati odvjetnik i borac za ljudska prava preminuo je u Beogradu u 76. godini života nakon kratke i teške bolesti, javlja B92.
Popović je rođen 1937. godine u Beogradu gdje je 1961. završio Pravni fakultet. Postao je partner u odvjetničkom uredu kojega je otvorio njegov otac, a vrlo brzi i najistaknutiji odvjetnik koji se bavio ljudskim pravima u Jugoslaviji. 1990. godine pokrenuo je prvi privatni medij tadašnjoj Jugoslaviji - tjednik Vreme.
U svojoj karijeri branio je Franju Tuđmana, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Dobroslava Paragu, Željka Ražnatovića Arkana i Vojislava Šešelja. Bio je odvjetnik mladog Zorana Đinđića, a njegov veliki posljednji proces bio je upravo na suđenju Đinđićevim atentatorima gdje je zastupao Đinđićevu obitelj.
Popović je bio jedan od najistaknutijih boraca protiv režima Slobodana Miloševića, zbog čega je odselio u SAD kada je Milošević došao na vlast.
Najviše se prašine oko Srđe Popovića, koji je za sebe volio reći da je branitelj slobodno-mislećih intelektualaca, diglo osamdesetih godina kada je sa Silvijem Degenom i Željkom Olujićem branio Andriju Artukovića. Povjesnička Perović za emisiju Nu2, emitiranu u prosincu 2012, kazala je kako je Popović time na sebe navukao bijes Srba.
"Branio bih i Dražu Mihailovića, i Rankovića da mu je bilo suđeno, i Stepinca, a možete dodati i bilo koje ime", izjavio je jednom prlikom i rekao da javnost jednostavno ne razumije ulogu tužitelja i obrane na sudu.
U svijetu je postao poznat još 1976. godine kada je bio na naslovnoj stranici londonskog Timesa, koji ga je opisao kao "čovjeka koji je dugo žigosan u Jugoslaviji, jer je jedan od hrabrih koji brani progonjene zbog svojih uvjerenja", podsjeća B92.
"Branio sam i Dobricu Ćosića i Arkana i Šešelja i nacionaliste, albanske, hrvatske, bošnjačke. Može li se sve to poistovjetiti sa mnom?"
"Sve što se ima za reći – neko je već rekao. Moja logika je da vrijedi govoriti samo ako je tumačenje originalno, ako predstavlja neki drugi pogled na stvari. Ovo je jedan izuzetno ispolitiziran svijet i konformizam je ovdje ogroman. Ljudi se kreću u grupama. Igraju igru svoje grupe i ne odustaju od tih pravila. Veoma dugo živim i pratim tu politiku, još od vremena kad to nije imalo nikakvog smisla, kada smo čitali izvještaje gradskog komiteta, općinskog komiteta, centralnog komiteta, gdje se moralo čitati između redova. Naučio sam da se, ne tako pouzdano, oslanjam na svoju intuiciju i da ne donosim zaključke na osnovi nedovoljnog broja činjenica, odnosno dok se ne slegne sve ono što se dnevno plasira kao pseudodogađaj. Ima još nešto čega sam se naučio čuvati. To je taj binarni model mišljenja. Ili si za ili si protiv. Ništa u životu nije tako jednostavno. Sve je mnogo kompliciranije. Rijetke su situacije kada možete odgovoriti s da ili ne. Zauzmi stranu, zauzmi stav, a pritom se onim što je problem bavi samo onoliko koliko koristi tvojoj strani i tvom stavu", izjavio je Popović za prvi broj srpskog izdanja Esquirea prije desetak dana.
"Mi se ponosimo time kako smo emotivan svijet. To je sve lijepo i krasno, ali time se ne treba hvaliti. To je posljedica filozofskog ustrojstva. Ljudi moraju imati emocije jer i zadovoljstvo u životu dolazi od tih emocija. Ali emocije se moraju kontrolirati, a ne svoditi na ono – ja hoću, ja želim, moji će pobijediti, bolji smo od svih", kazao je Popović. "Kada sam branio određene ljude, govorili su mi: ’Ti se baviš politikom.’ Nije točno, politika se bavi mnome. Ja branim te ljude i njihovo pravo na izražavanje mišljenja s kojim se mogu i ne slagati. Branio sam i Dobricu Ćosića i Arkana i Šešelja i nacionaliste, albanske, hrvatske, bošnjačke. Može li se sve to poistovjetiti sa mnom? Ali pošto politika ima interes za takva suđenja, onda i vi postanete predmet politike. Počne vas pratiti takav glas".
Najvažniji postupak koji je obilježio njegovu karijeru jest zastupanje obitelji Đinđić. Slučaj o kojem ima i političko mišljenje, ali koji je i sam toliko ispolitiziran da postaje očigledno da pravda i istina o zločinu ne zanimaju više nikoga:
"Moja lojalnost prema Đinđiću potječe iz tri razloga. Prema njemu osobno. Prvo, ja sam ga branio ranije. Prije četrdeset i nešto godina. Klijent uvijek ostaje klijent. Kada vam se obrati, vi ste obavezni da ga branite ponovo. Za mene on simbolizira tu šezdeset osmu godinu, koju, kako sam objasnio, doživljavam kao emancipatorsku, oslobađajuću. Njega sam, opet, doživljavao kao prijatnu osobu, na stranu što je inteligentan i što je pokušavao učiniti nešto za ovu zemlju iz manjinske pozicije prometejski svjestan da u tome vjerojatno neće uspjeti. To ga je i ubilo. Onako kako se država ponijela, sramno je i skandalozno jer ne tvrdim da sam dokazao krivnju Koštunice, Čovića, Ace Tomića, ali mislim da toliko činjenica ukazuje na to da su oni u najmanju ruku trebali biti saslušani".