DOŠLO mi je da plačem od muke.
Teško je opisati mješavinu emocija koju izaziva ulazak u devastirano arhitektonsko remek-djelo splitskog arhitekta Rikarda Marasovića u Krvavici kod Baške Vode, zdanje u kojem su se nekad djeca liječila od plućnih bolesti, usred prelijepe borove šuma na prelijepoj obali južne Dalmacije.
S jedne strane je, devastaciji unatoč, i laičkom oku vidljiva ljepota i funkcionalnost te građevine iz 1964. godine.
Poput svemirskog broda u borovoj šumi
Bilo je to dječje pomorsko lječilište za potrebe liječenja i rehabilitacije djece s plućnim bolestima vojnih osiguranika, zapravo jedna od brojnih fascinantnih građevina perioda socijalističkog modernizma, kojem je prije nekoliko godinu glasoviti njujorški muzej MoMa posvetio spektakularnu izložbu. Marasovićevo lječilište ipak se isticalo svojom maštovitošću i preciznom realizacijom, zahvaljujući kojoj izgleda, kada ga se gleda s jadranske magistrale iznad, poput svemirskog broda koji se spustio u šumu blizu plaže.
Lječilištem u Krvavici se bavila i jedna epizoda izvrsnog TV-serijala Betonski spavači.
No, kako je to bilo vojno lječilište JNA, ono je početkom 1990-ih napušteno i onda sustavno devastirano u novoj hrvatskoj državi, umjesto da se nastavi koristiti za ono za što je namijenjeno ili, ako to već nije moguće, prenamijeni u nešto drugo.
To bi bilo razumno, ali se odlučilo za ono što nema baš nikakvog smisla: dopustiti propadanje jednog arhitektonskog remek-djela. Svinje nisu znale prepoznati biser koji je bio pred njima. Ili još gore, ako je bila riječ o bezumnoj osveti, o herostratskoj destrukciji koja je obilježila Tuđmanove devedesete.
Zato i postoji potreba da se čovjek isplače kada danas kroči u devastiranu građevinu u Krvavici. Od ljepote koja i dalje prosijava, od bijesa što je sve zapušteno, od svijesti da smo bespomoćni to promijeniti, od nacionalističke gluposti koja je sve to napravila.
MORH je dozvolio devastaciju zdanja u Krvavici
Postoji konkretna adresa za tu devastaciju, to je Republika Hrvatska, famozna "hrvatska država" iz "tisućljetnog sna" dežurnih domoljuba, koja je i dalje vlasnik kompleksa u Krvavici. Njime je, pak, u ime RH do 2002. upravljao (čitaj: omogućio devastaciju) MORH, a kasnije jedna državna firma, da bi u jednom trenutku tadašnji ministar državne imovine Goran Marić najavio prodaju. To se nije dogodilo. Država očito ne zna što bi s Marasovićevim remek-djelom te bi ga najradije nekome prodala, kako su višekratno pisali mediji. Naravno, postoje i problemi sa zemljišnim knjigama, koje RH nije u stanju riješiti. Ili ne želi.
Ne pomaže ni Općina Baška Voda, koju već 30 godina vodi kontroverzni HDZ-ovac Josko Roščić, koji bi Marasovićevo remek-djelo najradije srušio. To je, srećom, spriječila odluka Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu, kojom je 2012. objekt stavljen pod zaštitu kao kulturno dobro.
Zaštićeno kulturno dobro
U odluci o tome navodi se da je objekt koji je projektirao Rikard Marasović "jedinstven primjer moderne lječilišne arhitekture druge faze modernizma i reprezentativan primjer tzv. kritičkog racionalizma u modernoj arhitekturi". Zahvaljujući toj odluci, Marasovićevo zdanje u Krvavici nije srušeno, ali nije ni spašeno, već i dalje polako propada. Stručnjaci su utvrdili da je statika zgrade i dalje dobra te da bi je se zapravo moglo lako obnoviti, ali hrvatska država to očito ne želi. Nije u stanju ni prodati zgradu nekom investitoru, koji bi je obnovio i komercijalizirao, ako već ne može drugačije.
Rezultat svega toga je ono čemu je Index neki dan svjedočio: zgrada puna razbijenog stakla i smeća, izvaljenih vrata i prozora, a sve to samo pedesetak metara od plaže i mora. U međuvremenu su zgradu otkrili i grafiteri, no njihovi grafiti zapravo su jedini znak života u ranjenom zdanju. Turisti se pitaju zašto ta fascinantna građevina propada, neki od njih znaju ući unutra i fotografirati, većina samo zbunjeno prolazi pored.
Sve zajedno je prilično mučno, jer je jasno da bi moralo drugačije i bolje. Zapravo je odgovarajuće što je Index u Krvavici bio na Dan antifašističke borbe: Marasovićevo remek-djelo arhitektonska je tekovina antifašizma, dok je devastacija tekovina novohrvatskog kvazidomoljublja.