JURICA Pavičić jedan je od najpoznatijih suvremenih hrvatskih kolumnista i pisaca, dobitnik nekoliko književnih nagrada.
Rođen je 1965. u Splitu, gdje je završio i srednju školu. Diplomirao je povijest i svjetsku književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1990. trajno živi u Splitu i radi kao filmski kritičar i kolumnist različitih novina.
O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi - Raymond Carver
Kad su se priče Raymonda Carvera prvi put pojavile kod nas uknjižene u novosadskom izdanju, za mene je - kao i za mnoge u mojoj generaciji - to bilo kao da nas je oprljila struja. Efekt je vjerojatno bio nalik onom koji su imali ljubitelji sympho-rocka 70-ih kad su prvi put čuli Ramonese ili Clash. Carver je bio poput blagoslovljenog pljuska, velike, dobrodošle čistke. Sljuštio je s literature svu kićenost i trbuhozborstvo i ogolio je na bazično: lik, priča, svakodnevni ambijent. Dugo sam Carvera pokušavao oponašati, nevješto. A onda sam shvatio da ne trebam slijediti njegov stil, nego metodu, pogled na svijet i ljude.
O junacima i grobovima - Ernesto Sabato
Na Silvestrovo 1989. objavio sam svoj prvi profesionalni tekst, prvi u "pravoj" novini. Bila je to recenzija upravo ovog romana. Ali, Sabatov roman bih odabrao i da mi nije na taj način obilježio život. Argentinski fizičar u književnost je navraćao rijetko, u pravilu tako što bi širio, varirao i dopisivao stalno istu knjigu. U Junacima i grobovima ta je knjiga dosegnula perfektni stadij. Za mene je to najbolji latinoamerički roman, bolji od Marqueza i Cortazara, roman u kojem su folklor i politika, mit i povijest, usud zajednice i osobni demoni izbalansirani u pravoj mjeri.
Ta slatka mučnina - Patricia Highsmith
Patricia Highsmith je nešto najbliže mom romanesknom uzoru. Među svojim knjigama najviše volim i najviše cijenim one (recimo, Ženu s drugog kata) koje su najbliže poziciji u književnom polju, stilu i duhu Patricije Highsmith. Kod Highsmith su mi najdraže one knjige koje nemaju čvrstu žanrovsku konstrukciju, koje se naoko uopće ne doimaju kao trileri, a opet kreiraju efekt suspensa i ne daju da ih ispustite iz ruke. Među takvima izdvajam tri: Editin dnevnik, Sovin huk i Ta slatka mučnina. Izdvajam treću samo jer je najmanje poznata.
Teško je naći dobrog čovjeka - Flannery O'Connor
Volim kratku priču, volim sjevernoameričku kratku priču i volim sjevernoameričku žensku prozu. Razmišljao sam o tome da na ovu poziciju smjestim genijalnog Salingera ili neku od kanadskih majstorica - Munroe ili Atwood. Na koncu sam se odlučio na južnjačku gospođu, ženu koja je pisala ne-baš-jako-dobre romane, ali genijalne pripovijetke. Ako danas o southern gothicu razmišljamo kao o žanru, onda je O'Connor izmislila taj žanr, dala mu ton, ikonografiju i mitove. Nitko nije pisao o zloći, uskogrudnosti i vjerskoj zatucanosti s tako zaraznom zanimljivošću kao ona.
Velika bilježnica - Agota Kristof
Postoje knjige koje volite jer vam se čini kao da ste ih vi napisali. I one koje vam se čine kao da biste ih vi mogli napisali, samo nikad tako dobro. A postoje knjige za koje vam se čini da su i vama, ali i ne samo vama, potpuno izvan dosega. Čini vam se da ih nije moglo napisati živo biće, nego neka nama nedosežna, usavršena, nadzemaljska inteligencija. Takav sam osjećaj ja imao kad sam čitao ratnu trilogiju Agote Kristof. Te knjige su tako jednostavne, tako perfektne i tako hladne da vam se čini da ih nije sačinilo živo biće, nego superiorni božji automat.