Francesco Petrarca jedan je od najpoznatijih humanista kasnog srednjeg vijeka. Poznajemo ga prvenstveno radi djela Kanconijer, u kojem miješa duhovno i svjetovno te nam daje uvid u život ljudi toga vremena. Poznat je i po svojoj platonskoj ljubavi prema Lauri, djevojci koju je vidio tek jednom i odmah zavolio. Umro je 1374. godine.
Petrarca se rodio u Toskani 20. srpnja 1304. godine. Toskana je u njegovo vrijeme proživljavala period ekonomskog i kulturološkog rasta. Bio je to početak humanizma i uspon talijanske kulture i književnosti, a Petrarca je bio jedan od začetnika tog pokreta.
Petrarca kao prvi turist na svijetu
Kako mu je otac bio notar, Petrarcina obitelj bila je povezana s aristokracijom i odvjetnicima. Otac je htio za svoja dva sina da studiraju pravo te nastave njegov obrt. Petrarca je završio pravo u Bologni, ali je tu profesiju mrzio te je slobodno vrijeme posvetio latinskom jeziku i literaturi.
Nakon školovanja počinje pisati, a puno o njemu znamo iz njegovih pisama koje je pisao Boccacciu, drugom humanistu koji se također nalazi na hrvatskom popisu lektire. Njegovo prvo veliko djelo zove se Afrika, u kojem piše o rimskom generalu Scipiju koji je porazio Hanibala. Poema je bila poznata njegovim suvremenicima i donijela mu razna priznanja i status.
Zanimljivo je da je novac uglavnom trošio na putovanja. Putovao je zbog znatiželje i stalno tražio lokalce da mu prepričavaju legende i mitove iz svoga kraja. Mnogi ga zbog toga zovu prvim turistom jer u srednjem vijeku nitko nije putovao iz vlastitog gušta, a putovanja su bila samo prilika da se razbolite ili poginete.
Umjesto o Bogu, Petrarca želi pričati o lijepoj ženi
Na Veliki petak 1327. godine Petrarca je ugledao talijansku plemkinju Lauru u crkvi. U pitanju je bila već udata žena koja je, prema Petrarci, odbila njegovu ponudu za brak. Nakon toga više nisu pričali, no ona je postala centralni motiv njegovog najvažnijeg djela – Kanconijera.
Petrarcu pamtimo po zbirci od tristo soneta koju je sam nazvao Rerum vulgarium fragmenta. Ime "kanconijer" stiglo je tek kasnije kao talijanska prevedenica za zbirku pjesama. Kanconijer je imao veliki odjek još u njegovo vrijeme. Zbirka je prepisivana kako bi ju čitali u Parizu, Londonu, Avignonu, Konstantinopolu i drugdje. Utjecao je na mnoge pjevače i zabavljače koji su od njega preuzeli format soneta.
Kanconijer vrlo dobro oslikava spoj srednjovjekovnog dogmatskog kršćanstva i ranog humanizma. Petrarca je podijeljen između duhovnih i svjetovnih pitanja. Kroz mladost je čitao knjige koje su redom bile skolastičke; uvijek su odavale počast Bogu, umanjivale su ljudske osjećaje smatrajući ih nevažnim u odnosu na religiju i filozofiju. Petrarca je htio pisati o svojoj neispunjenoj ljubavi, svakodnevnom životu i stvarnim problemima običnog čovjeka.
Taj prijelaz napravio je i prijatelj njegovog oca Dante Alighieri te Petrarkin prijatelj Giovanni Boccaccio. Ovi muškarci počeli su pisati nekim novim stilom, odbacujući ustaljene forme srednjovjekovne književnosti.
Nije slučajno da se to dogodilo u sjevernoj Italiji kroz 14. i 15. stoljeće. U to vrijeme sve više pojedinaca ima slobodu da se bavi umjetnošću jer su talijanski gradovi imali puno novaca radi sredozemne trgovine.
Osim toga, percepcija katoličkog boga i njegovih sluga, odnosno svećenstva bitno se promijenila. U javnosti se sve više mogla čuti kritika oko nekog svećenika ili Crkve općenito. Mnogi su otvoreno govorili protiv prodaje oprosta grijeha i nisu više percipirali svećenike kao bezgrešne ljude.
Takvu promjenu dodatno je potaknula činjenica da su antički pisci ponovo bili u modi. Otvoreni su mnogi arhivi, učenjaci su učili antički latinski, a i sam Petrarca je tijekom svojih putovanja otkrio Ciceronova pisma i njima bio oduševljen.
Prozor u neki pretkršćanski svijet bio je kompletno otvoren i promijenio je način razmišljanja mnogih učenjaka. Antički pisci utjecali su na Petrarcu i ostale koji su htjeli u centar umjetnosti staviti čovjeka te se barem malo odmaknuti od religijskih motiva. Bilo je to rođenje humanizma.